StoryEditor
RAZGOVOR S ARHITEKTOM

POGLED U BUDUĆNOST: KAKO ĆEMO DOISTA ŽIVJETI NAKON PANDEMIJE Hoće li se ljudi masovno seliti izvan gradova, a neboderi postati stvar prošlosti?

U novije je vrijeme u arhitekturi interijera dominirao trend povezivanja prostorija u stanovima. Nestajalo je tradicionalnih podjela na hodnik, dnevnu sobu, blagovaonicu, kuhinju. I to će se promijeniti, što više odvojenih prostorija, to bolje. Primjerice, odvojen prostor na ulazu odmah za ostavljanje cipela može postati nužnost. Oni paranoičniji planiraju i posebne sobe za dezinfekciju gostiju?
Toranj u Xianu, jedan od kineskih projekata Brune Juričića

Kakve će posljedice koronavirus imati na urbanizam i arhitekturu pitanje je kojim se ovih dana bave mnogi stručnjaci. Jednako kao što je pošast španjolske gripe ili kolere utjecala na buduće oblike gradova, tako će i pandemija našeg doba zasigurno ostaviti posljedice na planiranje gradova u kojima ćemo u budućnosti živjeti mi i naša djeca. Uostalom, urbanizam Londona sredine 19. stoljeća razvio se upravo kao odgovor na izbijanje kolere te posljedičnu krizu zdravstva.

U budućnosti će jedna od namjena doma biti i da, po potrebi, bude mjesto za socijalnu izolaciju i eventualnu karantenu. Planiraju se i alternativni izvori struje kako bi se, u nekom lošijem scenariju, omogućila nezavisnost od vanjskog svijeta.

Pitanje na koje mnogi traže odgovor jest kako će izgledati gradovi budućnosti? Jesu li veliki gradovi inkubatori za bolest? Mnogi su već strah od javnih prostora u velikim metropolama razvili i ranije, zbog učestalih terorističkih napada. Hoćemo li se javnih prostora bojati još i više? Hoće li život u manjim mjestima biti poželjniji?

Je li život u neboderima stvar prošlosti, kao i trend da u stanu bude što manje prostorija? Tijekom izolacije mnogi rade od kuće. Koliko će rad od kuće utjecati na formiranje arhitekture? Slijedi li boom arhitekture s balkonima, pa makar i onim minijaturnim?

3D prostorna čipka

O svemu razgovaramo s pulskim arhitektom Brunom Juričićem, koji je magistrirao na području urbanizma. Juričić je svojedobno bio naš zastupnik na Venecijanskom bijenalu arhitekture, gdje se predstavio s 3D strukturom, trodimenzionalnom čipkom od termoplastike koju su isprintali roboti uz pomoć londonske firme Arup.

Naš je sugovornik, koji trenutačno živi između Pule i Šangaja, dugi niz godina živio i radio u Los Angelesu i Dubaiju. Bio je među odabranim znanstvenicima za Getty Research Institute u LA-u, asistent na UCLA-u, gostujući profesor na Mitchell Labu na sveučilištu Texas A&M te predavač na SCI-Arc Southern California Institute of Architecture. Juričić je na čelu Ateliera Bruno Juričić i sa svojim kolegama je autor IT kampusa Infobip u Vodnjanu.

Već je godinama prisutan i u Kini. Tamo su gradilišta na neko vrijeme stala, no polako se ponovno počinje graditi. “Nakon dvomjesečnog zastoja probudilo se tržište i prošlog smo tjedna dobili poziv za natječaj za novi poslovni toranj u gradu Qingdao”, kaže nam Juričić.

U Kini je nedavno s kolegicom Jun Wang predstavio projekt hotela Xia Ke u Hainingu, u kojem je vanjska ovojnica zamišljena kao 3D prostorna čipka napravljena od cigli, a projektirana je uz korištenje parametričkog sistema koji simulira ponašanje valova. U izradi projekta koristili su BIM tehnologiju, najnoviju tehnologiju u visokoj gradnji.

Juričić je, uglavnom, arhitekt za nove medije i idealan sugovornik za temu o arhitekturi budućnosti.

“Došlo vrijeme za ‘umrijeti’ i ‘ponovno se roditi’”, kaže Juričić. Moramo se odreći maštanja o kontinuitetu, o nepromjenjivosti našeg suvremenog svijeta stvorenog nakon Drugog svjetskog rata. Nakon što prođe pandemija Covida-19 otvara nam se prilika da se, umjesto da djelujemo kroz naučene obrasce ponašanja, usudimo krenuti u neotkrivene teritorije koji su prepuni novih rješenja, alata, odgovora i prilika.

Nove strategije razvoja među ostalim će naglasak imati na daleko većoj razini samodostatne ekonomije. No, ne one izolacijske, već naprotiv, one koje su umrežene u planetarnoj mreži. Kako je, uostalom, rekao Marko Aurelije: “Što nije dobro za košnicu, nije dobro ni za pčele”.

O tezama o novom normalnom u arhitekturi koje su se pojavile u posljednje vrijeme kaže: “Pročitao sam puno članaka koji opisuju kako će izgledati arhitektura ili pojedina kuća. No, u većini slučajeva nije riječ o tehničkoj ni o fundamentalnoj analizi, već o gotovo psihijatrijskoj dijagnozi današnje situacije. Nužno je uspostaviti kritičku perspektivu kroz koju će se društvo moći promatrati.

Virus je okidač koji je pokazao da su velika žarišta zaraza posljedice nikakvog ili lošeg centralnog planiranja i narušenih društvenih sustava. Svojedobno sam organizirao međunarodni simpozij ‘Proto/Eco/Logics’. Tema je bila pokazati kako tehnološki napredak ukazuje na stvarnost, koja nam govori da se moramo manje fokusirati na pojedinca, a više na širu sliku. Naglasak se, dakle, odmiče od osobnog iskustva prema kolektivnim odgovornostima umreženima u fizičke, biološke, kemijske i digitalne stvarnosti koje nas okružuju i povezuju.

U tom kontekstu, kroz umreženje algoritmima, podataka, mašina, institucija, pojedinaca i prirode, gledam i na arhitekturu. No, da bi se postigla takva razina promišljanja, usklađenosti i suradnje, potrebno je povjerenje. Ljudi trebaju ponajprije vjerovati znanosti te potom i vlastima i medijima. U svakom slučaju, najgora bi opcija bila vratiti se na modele koji su bili i jedan od uzroka katastrofalnih posljedica koje pandemija ima danas na sve sfere našeg života.”

Jedna od teza kojima se bavila suvremena arhitektura bila je da će do 2050. godine i do devedeset posto stanovništva, u nekim radikalnijim predviđanjima, živjeti u gradovima. Koliki je problem život u prenapučenim gradovima u doba pandemije koronavirusa jasno pokazuje primjer New Yorka ovih dana. No, opet, ako višemilijunski grad prestane “rasti” u visinu i krene se širiti, bit će potreban puno jači javni transport i, naravno, jača infrastruktura na ostalim područjima.

Zagreb, 110418.
Bruno Juricic, novi kustos venecijanskog bijenala.
Foto: Darko Tomas / CROPIX
Darko Tomaš
Bruno Juričić
 

Prijenosnik bolesti

Juričića pitamo jesu li gradovi inkubatori za bolest.

“Nisu. Naprotiv, oni nas brane od prirodnih pojava koje mogu ugroziti naše živote, oni su naša imunološka egzistencijalna ovojnica. Jedna od najvećih reformi u 19. stoljeću bila je reforma javnog zdravstva, nakon što je prepoznata prljavština kao uzrok i prijenosnik bolesti. To, kako ga zovu, veliko sanitarno buđenje dovelo je do izrade suvremenog kanalizacijskog sustava, primjerice u Parizu u 19. stoljeću, što je omogućilo stvaranje gradskog središta dovoljno čistog da se ljudi osjećaju sigurno.

Bez svega toga, globalizacija i golemi gradovi svijeta nikad ne bi niti ugledali svjetlost dana. Pitanje je naše pripremljenosti da damo odgovore. Gledajući iz određene perspektive, postaje jasno koliko smo mentalni slabo pripremljeni i na pandemiju i na klimatske primjene koje nas u budućnosti čekaju. Ljudi su do sada mahom živjeli u poricanju toga što će se morati promijeniti. U doba krize postaje jasno koliki je dio društva posljedica neadekvatnih modela koji su nastali prvenstveno motivirani politikom. Za vrijeme pandemije koja je od egzistencijalnog rizika vidimo kako najuspješnije gradske ili državne uprave djeluju na temelju informacija koje dobivaju od znanstvenika, kako oni slušaju struku.

To se treba nastaviti i kasnije, u svim segmentima života najvažnije je slušati struku. Što se tiče naše, arhitektonske struke, ja već dugi niz godina radim i zagovaram uporabu novih tehnologija pri upravljanju teritorijima i osmišljavanju strategija razvoja gradova, kao što su GIS, IoT senzori i slično. Trenutačno sam s kolegicom Tanjom Uzelac u pregovorima s općinom Stupnik za izradu generalnog plana kao podloge za izradu strategije razvoja, koji će biti izrađen na GIS platformi u partnerstvu s firmom Smart Cloud”, govori Juričić.

Veliki neboderi su riskantni u vrijeme epidemije, puno je ljudi na malo mjesta, teško je izbjeći susjede, liftovi su rasadnici bakterija. Koliko će se sada to promijeniti, ta gradnja u visinu, hoćemo li ubuduće graditi manje nebodera?

“Neboderi su arhitektonska tipologija koja, po mom mišljenju, ukazuje na otuđenost od zemlje. To je svojevrstan projekt ‘imunizacije’ od okoliša s različitim intenzitetima propusnosti. Arhitektura je u osnovi tehnološki artefakt, a sve je ostalo dio priče, svojevrsne kulturne fikcije arhitekture.”

U novije je vrijeme u arhitekturi interijera dominirao trend povezivanja prostorija u stanovima. Nestajalo je tradicionalnih podjela na hodnik, dnevnu sobu, blagovaonicu, kuhinju. I to će se, smatra se, promijeniti, što više odvojenih prostorija, to bolje. Primjerice, odvojen prostor na ulazu odmah za ostavljanje cipela može postati nužnost. Oni paranoičniji planiraju i posebne sobe za dezinfekciju gostiju.

“Mnoge najdublje revizije arhitekture svakodnevnog života ne događaju se na javnim trgovima, nego upravo u načinu na koji zauzimamo interijere. Soba je proizvod specifičnih povijesnih okolnosti koje su povezane s jednim od najkontroverznijih i najproblematičnijih pitanja ljudske povijesti - pripitomljavanjem društva s jedne strane i mogućnosti zdravijeg života s druge.

Uostalom, kuća, stan, soba, nisu samo arhitektonska, već i politička ideja stanovanja, koja se formirala kroz pritisak društvenih procesa. Suvremena privatna soba ima svoje korijene u samostanskoj ćeliji, u kojoj imamo mogućnost da se povučemo iz javnog, ali i iz kućnog života, omogućuje nam privatnost.

Ne smijemo zaboraviti da je živjeti zajedno moguće samo ako uvijek postoji mogućnost da budemo sami. Taj se trend povezivanja soba može sagledati kao jedna društvena psihopatologija hiperpovezanosti, koja se manifestira kroz prostornu organizaciju pod utjecajem socijalnih medija. Kao takva nije dio nekog arhitektonskog trenda, nego je više proizvod pritiska društvenih procesa.”

U posljednje vrijeme jedna od glavnih tema je, naravno, i rad od kuće. “Nedavno sam, primjerice, čitao studiju jednog proizvođača kreveta, koja je otkrila da 80 posto mladih profesionalaca iz New Yorka redovito radi iz kreveta. Čak su i objave na Instagramu prije spavanja za neke oblik rada koji donosi novac, što dodatno ukazuje na činjenicu da se već poništava razlika između životnog prostora i mjesta rada, koja je, zapravo, formirana relativno nedavno. Naravno, u doba koronavirusa rad od kuće se dodatno intenzivirao.”

Vrijednosti arhitekture

U Kini je u doba vrhunca pandemije isprintana 3D bolnica u, praktički, par dana. Koliko je 3D budućnost graditeljstva? “Svjetski trendovi sada se kreću u segmentu 3D printanja, umjetne inteligencije i takozvane blockchain tehnologije, ne samo zato što oni ubrzavaju rad i pospješuju financijske modele gradnje, nego zato što preispituju definiciju i vrijednosti arhitekture iz temelja.

Oni preispituju što arhitektura doista jest i kakvi su njezini modeli spoznaje te, naposljetku, i koja je uopće uloga arhitekta. Nalazimo se u začecima primjene te nove tehnologije, no već možemo vidjeti kako nam pomaže u bržem stvaranju sigurnijih, kompleksnijih i održivijih struktura. Smatram da uloga arhitekta danas nije da pruži rješenje, nego da pruži dizajn i inženjering različitih mogućnosti.

Nakon iskustva s Bijenala nastavio sam razvijati nove projekte s uporabom 3D printanja u betonu.

U suradnji s prijateljem i partnerom, arhitektom iz Indije Ashishom Mohiteom, razvio sam seriju prototipova urbane opreme kompletno 3D isprintane u betonu uz pomoć robota. Trenutno u sklopu firme Atelier Bruno Juričić razvijam i puno veći projekt, printanje kuće. Na tom projektu surađuje i Henry Unterreiner, inženjer iz Arup Grupe iz Londona”, kaže Juričić i ističe da ga je rad s 3D printanjem doveo i do uvođenja VR tehnologije u predstavljanje arhitekture.

Naime, klijenti mogu u potpunosti virtualno istražiti prostor u kojemu će u budućnosti fizički boraviti, što, kako nastavlja, čini građevinu praktički pa opipljivom, “omogućujući vam da zakoračite u zgradu i dobijete osjećaj, odnosno visceralni odgovor na isti način na koji vam taj odgovor može dati fizička arhitektura.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 02:59