U Galeriji Kranjčar otvorena je izložba "Zore i sutoni", čiji je autor Maroje Vučićević, a može se pogledati do 9. veljače. Znam njegovo ime, kolega je iz medija, prati događaje iz kulture, radi na HRT-u, vršnjaci smo otprilike, ima tri desetljeća iskustva, no do sada nije bilo poznato da se bavi i fotografijom.
Fotografijama se u javnosti predstavlja prvi put iako snima više od petnaest godina i djeluje s ekipom okupljenom oko Fotozinea. Vjerujem da nije lako izaći iz vlastite zone komfora. Fotografije snima u zoru, sumrak i kasno poslijepodne. Priroda je veličanstvena. No nisu to prizori s razglednica, nego snimke čovjeka koji zna promatrati. "Fotografija me uči usporiti i sagledati život u svojoj ljepoti i jednostavnosti", citiraju ga u pozivu na izložbu. U svijetu u kojemu nas bombardiraju informacijama, kojima nas zamara vizualno bombardiranje svakodnevice, u toj vizualnoj agresiji postane upečatljiviji mir. A upravo te fotografije to i jesu. Mir. Ovdje i sada.
Autorica predgovora Marija Tonković između ostalog piše: "Postoje trenuci kada svijet ne traži tumačenje, već prisutnost. To su prijelazi dana, maglovita jutra, sumraci u kojima oblici gube oštrinu, a ambijent postaje prigušen. Tada pogled ne traži granice, nego ozračje. Upravo se u toj zoni između viđenoga i naslućenoga otvara okvir fotografije koja ne prikazuje, nego sugerira.
Takve prijelazne trenutke bira Maroje Vučićević. U njegovim radovima svjetlost i okruženje vode tihi dijalog, a snimka postaje sredstvo promišljanja, a ne bilježenja. Nema naglih prijelaza, ni dramatičnih gesta; sve je usmjereno prema unutarnjoj sabranosti vizure. Izmaglica, bilo doslovna ili simbolička, često se pojavljuje kao znak te tišine: ne zaklanja pogled, već ga usmjerava prema dubljim slojevima viđenoga. U tom ambijentu, svaka slika postaje trenutak pažnje, a cijela izložba svojevrsni čin unutarnjeg smiraja.
Unutar tog osjetljivog, gotovo lirskog konteksta, javlja se i nešto metafizičko - čarolija neizvjesnog, zaustavljena između svjetla i sjene. Vučićevićeve snimke karakteriziraju duge ekspozicije i eterično osvjetljenje. Snimane u ranojutarnjim satima, u sumrak ili kasno poslijepodne, scene hvataju prozračnu mirnoću trenutka."
Nastavlja: "Ključnu su ulogu imali iskusniji kolege fotografi okupljeni oko internetskog portala Fotozine. U razdoblju prije dominacije društvenih mreža, to je bila platforma autentične fotografske razmjene, bez ‘lajkova‘, ali ispunjena konstruktivnim komentarima, promišljenim analizama i živom forumskom komunikacijom. Ta zajednica postala je temelj njegova fotografskog sazrijevanja i oblikovala način na koji pristupa slici kao mediju koji zahtijeva posvećenost, znatiželju i strpljenje. Iskustva tog dijaloga i kolektivnog učenja ostala su trajna uporišta u njegovu odnosu prema vizualnom izrazu i svijetu oko sebe.
Zore i sutoni u njegovim djelima nisu samo scene između dana i noći. To su trenuci kada svjetlost gubi jasnoću i postaje metafora unutarnjih mijena. Kroz takve prijelaze - planinske vijence, rijeke, jezera i urbane obrise uronjene u sumaglicu - otvara se kadar ispunjen ljepotom i emocionalnim odjekom krajolika. Svjetlost, bilo prirodna i raspršena kroz oblake ili umjetna i topla, vodi promatrača kroz vizure ispunjene tihom sabranošću. U tim snimkama osjeća se prisutnost luminizma i piktorijalizma. Još je izraženija autorova potreba za tihim gledanjem svijeta, za njegovim poetskim preoblikovanjem.
U snimkama posvećenima Zagrebu ne nailazimo na prikaz funkcionalnog gradskog tkiva. Umjesto toga, grad se otkriva kao kontekst osjećaja, mjesto kojem se ne pristupa samo pogledom nego i boravkom. Ulice, trgovi, arhitektura i skulpture nisu tek dokumenti stvarnosti, već prizori unutarnje blizine. Refleksije, geometrijska suglasja i noćne ekspozicije oblikuju ritam prostora koji diše svjetlom i sjenom, zatišjem i odsutnošću. Vizure ne traže da se grad vrednuje, već ga iznutra osluškuju.
U ciklusu koji promišlja odnos između grada i planine, susreću se dvije različite prostorne logike. Grad se gradi ritmom, usmjerenošću i strukturom, dok je planina golema i tiha cjelina u kojoj vrijeme kruži umjesto da teče. Ovdje grad ne stoji nasuprot prirodi, nego se s njom nastavlja. Planina nije pozadina, nego prostor blizine i pripadnosti. Na pojedinim snimkama njezini se vrhovi pomaljaju iz paučinastog tkiva oblaka, kao da se svijet javlja tek u tragovima. U tim scenama autor ne promatra izdaleka. Nalazi se unutar krajolika, u njegovoj unutarnjem miru i dahu. Bez obzira na ambijent, bilo urban ili prirodan, prisutan je isti senzibilitet. Svaki kadar pažljivo je promišljen, bez traženja efekta, s izraženim osjećajem za ozračje. Osvjetljenje ne opisuje okolinu, već stvara emocionalnu vidljivost slike..."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....