Vjerujem da će većina, i oni koji profesionalno prate fotografiju, i oni koji je prate površnije, na pitanje o prijelomnoj izložbi 20. stoljeća odgovoriti da je to bila izložba "Obitelj čovjeka". Poslijeratna izložba u njujorškoj MoMA-i, koju je osmislio tada kultni kustos Edward Steichen, donijela je fotografije iz velikog dijela svijeta. Izložba je potom osam godina putovala, vidjelo ju je gotovo deset milijuna ljudi. Bila je 1955. godina, bilo je to vrijeme poslijeratnog optimizma. Svijet se, barem onaj zapadni, gradio ispočetka. Malo koja je izložba tako obuhvatila duh vremena. Izloženo je bilo 500 fotografija iz 68 zemalja, nakon New Yorka obišla je još gotovo stotinu lokacija. Bila je, doduše, kritike su kasnije o tome svjedočile, poprilično zapadnjački orijentirana, no to je tema za neku drugu priču. Fotografi Magnuma i drugih, prikazani na izložbi, utjecali su na fotografiju posvuda svojom estetikom pa tako i na autore na ovim područjima. I usput dodatno potvrdili potrebu za fotografijom u muzejima.
Predanost poslu
Izložba koja je otvorena u Motovunu u sklopu Photodaysa bavi se fotografijom koja je nastala na ovim prostorima, na Jadranu 50-ih godina prošlog stoljeća. Na lokaciji Pet kula može se pogledati do 31. svibnja, naziv je "Velikani hrvatske fotografije 50-ih" i svojevrsni spin off te međunarodne fotografske manifestacije.
Photodays koji se u pravilu odvijaju u Rovinju pa se nekako vežu uz taj grad na prvu asocijaciju, pokrenuo je Denis Rendić kao, ispočetka, manju manifestaciju. Njegovom upornošću rasli su iz dana u dan pa svake godine imaju sve relevantnije međunarodne goste na tu temu. O tome smo pisali zasebno, no tema je ovog teksta fotografija koja se izlaže u Motovunu, poslijeratna, dakle, i crno-bijela.
Izložba, treba odmah reći, nema ozbiljnije tematsko uporište, više je to jedna poetska priča o poslijeratnom životu uz Jadran, no odabir je fotografije besprijekoran. Abdulah Seferović piše, i treba se s njim složiti, da su to slike nostalgične ljepote, potrage za mediteranskim identitetom i izgubljenim vremenom, koje se pretvorilo u mit, slike što otvaraju put u imaginativni život prije sedamdesetak godina.
Možda je to neka moja profesionalna sklonost, nakon višegodišnjeg, točnije višedesetljetnog rada u novinama, no na prvu sam, dok sam promatrala fotografije bez potpisa, zapazila rad Andre Damjanića, poznatog fotografa koji je gotovo svoj čitav profesionalni život proveo u Slobodnoj Dalmaciji, a mnoga djela ostavio Fotoklubu Split. Na putujućoj izložbi u povodu 80 godina Slobodne Dalmacije, može se, primjerice, vidjeti fotografija "Nostalgičari, iseljenici u posjetu otoku Biševo kod Visa" koja datira iz 1967. godine. Slobodna je pisala u povodu njegove smrti da su ga pratile mnoge anegdote u njegovoj predanosti poslu, jedna od njih kaže da je iz čamca u gradskoj luci uspio snimiti Churchilla na palubi bojnog broda tako da je na vrh vesla privezao fotoaparat, podigao ga visoko iznad glave i okinuo.
Ležaljke na Brijunima
Reporterski mu je duh, dakle, nepogrešiv. Sljedeće se od tog autora može pogledati u Motovunu: snima dječaka kako je uhvatio loptu, u zraku, naziv je fotografije "Anđeo s Biokova". Snima djecu kako navijaju, a "Gol... goooool", naziv je fotografije. Nostalgici među nama bi rekli, u doba kad se nisu igrali na mobitelima, nego su djeca bila na ulici. "Karijatide" čini skupina žena u prvom planu, koje na fotografiji nose težak teret. U pozadini je nekoliko muškaraca. Odabir crno-bijele fotografije daje dodatnu dimenziju, drukčije bi izgledalo da je u boji.
Jedina žena je Zlata Laura Mizner. Povijest bilježi da je prva žena nastavnica iz predmeta fotografija, u Grafičkoj školi, a potom na fotografskom odjelu u Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu, tada u začecima. Povijest bilježi da je kasnije učila i bolje kontekstualiziranog Mladena Tudora. Nikola Vučemilović na žarkom je suncu portretirao mornara, znoj mu se cijedi s nagih leđa, briše brod. Od Jose Špralje, čini mi se da je najviše njegovih djela, izložen je i "Stric Ćirilo", direktno gleda u promatrača, i na naslovnici je kataloga. Snimao je mladića i djevojku, okrenute jedne od drugih, naziv je "Tvrdoglavci". "Ćakulu na ulici u Balama", gospođe u neometanom razgovoru, no ispod luka, s druge strane od njih, snimio je Tošo Dabac, najpoznatiji kroničar epohe. Dabac snima i "Brijune": vidio ih je kroz dvije prazne ležaljke. Snimala se u to doba puno i poslijeratna obnova, pojava nove industrije, ponovno - novopronađeni optimizam, među ostalima novosti bilježi Abdon Smokvina, on snima novu industriju, a naziv je "Čelična kvočka".