INTERVENCIJA

‘Poljepšavali‘ čuvenu crkvu u Splitu pa napravili kaos; Zrinka Paladino: ‘Neobjašnjivi su ti zahvati...‘

Gospa od Zdravlja

 Zrinka Paladino/
Funkcionalistički pročišćen projekt Lavoslava Horvata je i u vrijeme gradnje bio izložen kritikama jednog dijela svećenstva. Ne intervenira se olako u remek-djela

Zrinka Paladino objavila je na svojem blogu tekst koji se bavi splitskom crkvom Gospe od Zdravlja. Prenosimo ga uz dozvolu autorice.

Kako piše na svojem blogu: "Zbog različitih ugroza, nažalost, splitska crkva Gospe od Zdravlja predstavlja temu kojoj se često vraćam. S razlogom mi je predstavljala jedno od istaknutih djela disertacije i prateće joj knjige o arhitektu Lavoslavu Horvatu, a i više članaka sam joj s vremenom posvetila. Da je Ona zaslužila i znatno više, jasno je napose sada po raskrivanju recentne sanacije, koja je, nažalost, rezultirala i izmjenama nekih izvornih detalja njezina glavnog pročelja. Nisam upoznata s obuhvatom posljednjeg projekta, no o opasnostima koje bi ponovno mogle zaprijetiti i njezinu interijeru bojim se i razmišljati. Ovom se prilikom, međutim, opravdano posvećujem nekim bitnim elementima njezina glavnog pročelja.

Jasan neostilski klasični izraz prve projektne varijante tog svetišta postupno se oblikovno pročišćavao i posljednjom se varijantom uobličio u nerazdvojivoj sintezi s elementima modernizma. Tako je reducirani klasicizam te Horvatove crkve postao samosvojnim izričajem, a ne pukim oblikovnim repliciranjem povijesnog inventara. Pojedinačno zaštićena gradnja opravdano se smješta u sam vrh sakralnih ostvarenja moderne pa to Horvatovo djelo iz 1930-ih godina, upotpunjeno naknadnim interijerskim uređenjem Bernarda Bernardija te oltarnom freskom Krist Kralj Ive Dulčića, iziskuje isključivo pažljivo održavanje i čuvanje vrijednog izvornika. Jer ljepota splitske crkve Gospe od Zdravlja na Dobrom ležala je upravo u zadivljujućoj arhitektonskoj čistoći te nepogrešivoj procjeni njezina autora.

Horvatov funkcionalistički pročišćen projekt je i u vrijeme gradnje bio izložen kritikama jednog dijela svećenstva. Jednom je prilikom i u listu svetišta Čudotvorna Gospa od Zdravlja bilo napisano kako se kreće s izgradnjom koja nije lijepa kao prvotno prihvaćeno rješenje koje se sviđalo mnogima, aludirajući pritom na "bujniji" neoromanički projekt Šibenčanina Silvija Sponze od kojega se, srećom, odustalo. Ovdje je, međutim, izuzetno važno naglasiti kako je Horvat i u doba osobnog zagovaranja građenja u duhu internacionalnog funkcionalizma međuratne moderne arhitekture važnoj splitskoj crkvi ipak dodijelio neoklasični, no dokraja pročišćen izraz. Bilo mu je jasno kako na tom slučaju spajanja tradicije i suvremenosti ne smije pogriješiti i kako tu nema mjesta suvišnom. Kako je "golo" najmoćniji ures. Ispravna procjena rezultirala je vrijednim ostvarenjem kojim su se opravdano bavili brojni istaknuti povjesničari umjetnosti i arhitekti, od Ivane Prijatelj Pavičić do Tomislava Premerla i drugih.

Komisijskim odobrenjem Općine sredinom siječnja 1937. godine odobren je natpis – GOSPI OD ZDRAVLJA – centralno utisnut u arhitrav njezina glavnog pročelja, a elegantni je križ od bijelog čelika nad istim, također prema Horvatovu nacrtu, izradila obitelj Jelaska. Taj najjednostavniji križ sa skromnom stopom i neznatno nad linijom središnjeg dijela vijenca građevine uzdignutim kamenim postoljem bio je takvim s razlogom jer Horvat ništa bezrazložna činio nije. Znao je koliko je "manje" uistinu – više, te kako dojmljivoj arhitekturi dodatnih uresa i sjaja ne treba. Iz tog je razloga i slavna splitska crkva izvedbenim rješenjem dosegla krajnju čistoću odterećenu svih suvišnih detalja.

Pročišćeno uklesana slova – GOSPI OD ZDRAVLJA – nisu samo natpis, ona su i posveta zahvalnih građana Gospi. Elegantno utisnuta, dokraja promišljena i zadivljujućom zanatskom spretnošću izvedena, dubinom su ureza na krasnom arhitravu glavnog pročelja pod jednostavnim vijencem moćne kamene gradnje za različitih dijelova dana bila drugačije osjenčana. Trebalo je moći i znati postupiti tako. Ništa na toj gradnji nije bilo izvedeno slučajno pa ni naizgled neprimjetno uklesan natpis. Kamen u kamenu, i ništa više. Iblerov je te Meštrovićev učenik i suradnik znao da kamenu ne treba zlatnoga sjaja jer je sam zlato među materijalima pa i druga njegova sjajna ostvarenja, poput Palače Bože Banca/današnje Umjetničke galerije u Dubrovniku, govore u prilog tome.

Pozlatiti pročeljna slova Gospe od Zdravlja, izmijeniti središnje detalje nad atikom glavnog pročelja crkve, novim postoljem i dimenzijama u bitnome izmijeniti proporcije križa te ga naposljetku i s triju krajeva "doraditi" zlaćanim kockicama – znači u bitnome poništiti temeljna načela Horvatova djela. Načiniti neoprostivu štetu. Nije na investitorima, projektantima ili nadležnim konzervatorima umjetnički se dokazivati intervencijama na kulturnim dobrima. Na njima je isključivo čuvati vrijednu baštinu.

Kako nam zvuči ideja da se Uzelčevim ili Becićevim damama, pod izlikom njihova poljepšavanja, doslikaju zlatne ogrlice? Da Meštrovićevim Vestalkama ili Kršinićevim Njegovateljicama ruža povješamo zlatne naušnice? Nezamislivo. Jednako je nezamislivo i pozlaćivanje zaštićene arhitekture.

Neobjašnjivi su ti neopravdani zahvati na vrijednom pojedinačno zaštićenom kulturnom dobru o kojemu svakako treba brinuti i pažljivo ga sanirati, ali i koje u svim izvornim segmentima treba ostaviti na miru. Izražavati se zlatom, ako neke baš toliko vuče, treba na vlastitim arhitektonskim ostvarenjima koja bi takvo što možda i podnijela. Na Gospi od Zdravlja pri sanaciji nisu smjele biti odobrene i te samo naizgled male intervencije kojima se itekako utjecalo na osnovno obilježje svetišta – njegovu krajnju skromnost i pročišćenost izraza.

Franjevci su od davnina sinonimima skromnosti, predanosti i pristupačnosti, a iz nekog su mi (opravdanog) razloga njihove crkve srcu najbliže pa ih najčešće i pohodim. Nažalost, recentno ih je više narušeno potresima ili neprimjerenim intervencijama, pa tako, primjerice, ni interijer zagrebačkog Svetog Antuna Padovanskog na Svetom Duhu nije ostao pošteđen upitnih zahvata. Ondje je, pak, nova čeona freska poništila čistoću, profinjenost i vrijednost interijera dugo vremena obilježenog i oltarnim poliptihom velikog Ljube Babića, s mjerom uklopljenog u djelo skrojeno od samih velikana hrvatske arhitektonske struke – Jurja Denzlera te, ponovno kao i u splitskoj crkvi, Bernarda Bernardija. S razlogom se Babićevo djelo uklapalo u dimenzije kamenog oltarnog baldahina i nije slučajno taj poliptih bio manji od trenutne, goleme i šarene freske, on se dimenzijom podređivao zadanoj arhitekturi te time i dodatno naglašavao njezinu dojmljivost i impozantnost. Pozlaćivanje interijera znatno mlađe isusovačke crkve Bezgrješnog Srca Marijinog arhitekata Ante i Vlaste Vulin na zagrebačkom Jordanovcu posebna je priča. I mom profesoru crtanja i plastičnog oblikovanja zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta, pokojnom arhitektu Vulinu, srce bi, da je živ, vjerojatno zakazalo od tolika blještavila i sjaja.

Posljednja dva primjera nisu i pojedinačno zaštićena, no dokazano je da većina konzervatorskih odjela i zavoda nije u stanju obraniti nit ono što rješenjima o zaštiti štiti. Većina njih prelako popušta pritiscima s različitih nivoa i strana, a nešto se dogodilo i s klerom koji je od pamtivijeka prednjačio u obrazovanju, znanju i izraženoj svijesti o važnosti primjerenog implementiranja vrhunske umjetnosti u sakralna zdanja. Pa što se dogodilo posljednjih desetljeća da tako olako narušava najvrjednijie naslijeđene slojeve? O opasnostima koje zaštićenim baštinjenim slojevima prijete i pod tekućim postpotresnim konstruktivnim obnovama tek treba govoriti, pisati, upozoravati.

Nužno bi bilo i u naših crkvenih velikodostojnika osvijestiti potrebu osnivanja važnih stručnih povjerenstava, poput negdašnjih Uresnih, djelovanjem kojih bi se očuvanje naše vrijedne sakralne baštine (ali i ostvarenje nove!) osiguralo od različitih ugroza pa tako i od određenih ideja njih samih. Nerijetko svojevoljnih i upornih u provođenju vlastitih, često upitnih ili kobnih, zamisli. Uresna su povjerenstva nekada gradili najobrazovaniji i najčasniji predstavnici društva, pa bi tako trebala funkcionirati i danas. Ako je to kod nas više uopće moguće.

Ne intervenira se olako u remek-djela i ne zadire se nepromišljeno ili brzopleto u vrijedne izvornosti, a ako i postoje opravdane želje za određenim promjenama, nužno je raspisivati i pošteno provoditi natječaje kao jedini ispravan put ishođenjima rješenja. Ukoliko natječaji ne urađaju kvalitetnim rješenjima, postojeća se stanja čuvaju do nekih boljih i sretnijih vremena.

Na splitskom smo primjeru, nažalost, spoznali i drugu, kobniju, dimenziju izreke – Riječi ti se pozlatile! Život nas uči kako je malo toga u sjaju i zlatu, a više u jednostavnosti, čistoći i mjeri, koje smo negdje po putu zagubili. Ne vrijedimo puno. Puno smo isključivo naslijedili, no s time se, nažalost, uglavnom ne znamo nositi. Kao da nismo dostojni darovanih nam dobara, ne znamo i kontinuirano činimo štetu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. srpanj 2024 03:06