Četvero suvremenih umjetnika Mia Matijević, Josip Tirić, Vlatka Škoro i Manuela Pauk, u tri galerijska prostora, Galeriji Poola u Puli, Galeriji Nest te Galeriji Šira u Zagrebu, paralelno, svaki na svoj način, bave se pravcem koji bi se mogao definirati suvremenim pop artom.
Svo četvero stilski se bave figuracijom, tematski suvremenim društvom, na kojeg gledaju prvenstveno kao na društvo spektakla.
Nema u njihovim djelima minimalizma, već boja i oblika u izobilju.
Najdalje u tome ide slikarica mlađe generacije Mia Matijević, koja se u Galeriji Šira koju vodi Akademija likovnih umjetnosti, svjesno bavi koketiranjem s kičem, što i sama naglašava. Pa prije nego što se njezine slike otpišu kao kič, valja pročitati i tekst uz izložbu.
Ovu studenticu u klasi Tomislava Buntaka te u više navrata dobitnicu Rektorove nagrade imali smo prilike dva put vidjeti na prodajnoj izložbi studenata Plati&Nosi u HDLU- u. Prvi put je slikama pokazala nježnije portrete, a drugi put naznake upravo ovog ciklusa kojeg sad izlaže u Galeriji Šira.
Njezina su tema reklame kojima nas često pretjerano vizualno bombardiraju te, paralelno, priče koje se "prodaju" preko društvenih mreža, nerijetko nerealne. I jedni i drugi često nude sreću upravo kroz kič. Protagonistice su njezinih slika "uhvaćene" u trenutku kad odlaze na surfanje s daskom s leopardovim uzorkom pod rukom, kad ljetuju na otoku s palmama ili, pak, na napuhancu u obliku krokodila.
Žene su to koje, čini nam se, oblikuju svoj život upravo po naputcima masovnih medija, po estetici društvenih mreža. Slike, potom, naziva po prizorima iz povijesti umjetnosti te mitologija, Rođenje Venere, Otmica Sabinjanki i Ofelija i sl. Jesu li njezine slike na izložbi nazvanoj "Nova kolekcija", a koje se svjesno poigravaju kičem i same kič? Ne, ako su osviještene, a u ovom slučaju jesu. Ako im se približite, vidjet ćete da na licima tih žena, a umjetnica slika isključivo ženske protagoniste, postoji ukočeni grč. Ta su lica isprazne maske. Doduše poprilično podsjećaju na lica kakva slika Petra Grozaj, koja interpretira slične teme.
Napuhanac je jedna od mnogih tema kod slikara zrelija rukopisa Josipa Tirića. Generacijska je razlika među dvoje umjetnika nešto više od deset godina. Tirić je autor koji već neko vrijeme čeka na svoju priliku. Imao je samostalnu izložbu u Galeriji umjetnina u Splitu na proljeće, no taman je počela izolacija radi koronavirusa tako da se uživo mogla pogledati tek par dana. Sada izlaže najnovije radove u Galeriji Poola u Puli. Kao što se Mia Matijević ne boji koketirati s kičem, Tirić se ne boji pretjeranosti boja i oblika.
Neki od protagonista koji se prepoznaju na njegovim slikama su kosturi, naslikani u flourescentnim bojama, vojnici, vjernici, ljudi koji putuju u svemir, ljudi na napuhancima. Naziv je izložbe "The Benefits of Pessimism". Mnogi mladi umjetnici na engleskom daju nazive svojih izložba, prevedimo ovaj kao "Koristi od pesimizma".
Tirić se prije svega bavi temom ratovanja, sveopće patnje, kaosa. Njegove su slike žestoke, one su kovitlac boja i intenzivnog rukopisa. Može se ponekad sve to učiniti i previše, no autor nema namjeru svoj rukopis stišavati. Kosturi su narančasti, plavi ružičasti i sl. Najbolje su slike one čija su tema rat, stradanja, kovitlaci. Najlošije one u kojima pokazuje ženski lik u prvom planu. U svakom slučaju, u pravu je Feđa Gavrilović koji piše predgovor izložbi, da je kod nas danas teško naići na tako bezobrazno slikarstvo poput Tirićevog, bezobrazno prije svega po žestini svog pristupa. Branko Francesci ga je, pak, kad je izlagao u Splitu, nazvao "najslikarskojim slikarom" generacije.
Do sedmog listopada u Galeriji Poola, u istom galerijskom prostoru kao Tirić, u postavu u dijalogu s njegovim slikama, izlaže kiparica Vlatka Škoro. Čopor je tema kojom se ova umjetnica često bavi, pa i u Puli. Riječ je o dvanaest skulptura afričkog divljeg psa, oblikujući ih, istovremeno se bavi i temom njihovog socijalnih veza koje ove životinje stvaraju.
Riječ je, inače, o jedinoj pasmini iz obitelji pasa koju je nemoguće pripitomiti. Ovi psi ne vjeruju ljudima. Taj nesiguran stav koji zauzimaju, sumnjičavi pogledi, pognute glave, nelagodu, sve te emocije i stanja umjetnica uspijeva jasno izraziti kroz kiparski medij. Vlatka Škoro upoznali smo izložbama skulptura Indigo djece koje su u sebi imale senzore pa bi, kad bi im se približio posjetitelj, reagirale, trepćući, kolutajući očima, fućkajući. U međuvremenu je doktorirala na temu “Skulptura u kontekstu umjetne inteligencije”.
Za kiparicu, pak, Manuelu Pauk, čija se izložba može pogledati u Galeriji Nest, moglo bi se reći i Nomen est Omen. Ova se autorica prezimena Pauk, naime, bavi prikazima životinja od samog stupanja na scenu. Za sada su najprepoznatljivije njezine krave prikazane poput muza ili konjanički spomenici kao životinje. Trebala je izlagati u sklopu Scene Amadeo, koja već godinama otvara izložbe vezane uz prirodoslovnu tematiku, no ove je godine zbog oštećenja u potresu izložba prebačena u Galeriju Nest.
Umjetnica među ostalim pokazuje instalaciju od 999 malih skulptura, kornjača, češera i puževa na plavoj tkanini. Kod ovih autora četvoro ne vrijedi krilatica više je manje, i to je za njihov rukopis dobro. Zašto ne bi pretjerivali, ako osnova za pretjerivanje imaju. Naravno, za svakog pojedinog vrijedi pratiti kako će se dalje razvijati.