U Radničkoj galeriji izloženi su portreti s potpisom kipara Branka Ružića, portreti njegove obitelji, oca i majke, njegovih kolega umjetnika, autoportreti, ili naprosto anonimna lica nekih, po svoj prilici, slučajnih prolaznika koja su ga inspirirala.
Postavljeni su na bijelim postoljima različitih visina.
Kronološki, prvi je portret njegova oca. Nastao je 1956. godine. a prethodilo mu je umjetnikovo traganje. Naime, iz njegova je životopisa poznato kako je želio biti mnogo toga i u studentskim se danima okušao i kao arhitekt, inženjer strojarstva, povjesničar književnosti, još se spominje nekoliko zanimanja. Diplomirao je, naposljetku, kiparstvo pa slikarstvo na Likovnoj akademiji, slikarstvo u klasi Marina Tartaglie koji je, čini se, od svih profesora ostavio najviše traga na njegov rukopis. Ružić se uz kiparstvo bavio i slikarstvom, no rjeđe, kasnije je u intervjuima tumačio kako je otkrio da je “sve oko nas skulptura”.
Rene Medvešek na otvaranju izložbe
Portret njegova oca koji se može pogledati na izložbi među prvim je kiparskim radovima. Otac je s brkovima, jajolika lica, portretne su karakteristike jasno naznačene.
Atelje u Voćarskoj
U jednoj od monografija posvećenih Branku Ružiću Mladen Pejaković upravo će ovo djelo označiti kao prijelomno u njegovu stvaralaštvu, iako će kasniji radovi biti drugačiji, pročišćeniji.
Bio je i jedan od rijetkih umjetnika koji su bili pozitivno zainteresirani za radove svojih bliskih kolega, umjetnika. Skupio je poveću kolekciju njihovih radova koje je uz svoja djela ostavio u naslijeđe Slavonskom Brodu, svojem rodnom gradu.
Bio je, dakle, omiljen među umjetnicima. Često ih je i portretirao. Čak je nekoliko puta portretirao svog kolegu i prijatelja Đuru Sedera. Vidljiva je Sederova nezaobilazna brada, a slikar se na svim prikazima dobroćudno smiješi - ova dobroćudna karakterna crta ostala je Sederu i danas.
Portretirao je i Ljubu Ivančića, nije teško pronaći sličnost Ivančićeva tanka i izdužena lica s onim kakvim je umjetnik sam sebe prikazivao na autoportretima. Ivan Lesiak, pak, prikazan je s par temeljnih oblika - dvojica su bila kratko u grupi Biafra, no vezali su ih i ateljei Udruženja likovnih umjetnika, za tridesetak autora. Ružićev je bio u Voćarskoj ulici broj 76. Tamo je djelovala i Vanda Majer, koju je također portretirao, i također se može vidjeti na izložbi. Kao i Mirko Rački, čiji se portret također prikazan na izložbi, temeljnih oblika - samo naznačena nosa na licu, i okruglih ušiju, iz 1975. smatra jednim od Ružićevih najboljih radova, gdje s tek nekoliko usjeka u drvo uspijeva izraziti osobnost portretiranog. Skulpture su od drva i od bronce, one od drva dojmljivo svjedoče o povezanosti oblika iz prirode i umjetničkih oblika u rukopisu Branka Ružića, kao i njegovoj rečenici da je sve oko nas skulptura.
Ti portreti iz Voćarske čine zasebnu cjelinu, uz umjetničku vrijednost, tu je i ona povijesna, bilježenje jedne generacije koja je zajedno stvarala. Još je portreta iz Voćarske ulice, uz nabrojane spomenimo i onaj Valerija Michelija. Nije samo bilježio umjetnike koje je viđao oko sebe, već i jednog od svojih uzora, Paula Cézannea, i jednog od omiljenih ruskih pjesnika, simbolista Aleksandra Bloka. Na izložbi je i skica za Spomenik Draženu Petroviću iz devedesetih.
Također i autoportreti, neki od njih vrlo duhoviti, među njima je autoportret s prikazom arhaičnih građevina na glavi. Uz portrete, ovo mu je bila jedna od omiljenih tema - umjetnikova biografija tumači kako su pedesetih godina na njega utjecali posjeti Stonehengeu, spilji Lascaux, ali i londonskom ateljeu Henryja Moorea.
Minimalizam
Među najdojmljivijim je skulpturama ona nastala na kraju umjetnikova životnog puta, u postavu izložbe izdvojena. Skulptura je na drvenom stalku, prikazano je čitavo tijelo, ne samo lice kao što je slučaj u ostalim prikazima na izložbi, izuzev Dražena Petrovića. Prikazan je potišten čovjek, pogrbljen, glave uvučene među ramenima, zgrbljenih ramena - iako bez ikakvih portretnih karakteristika na licu, vrlo sugestivno je naznačeno njegovo raspoloženje, na kraju puta. Skulptura se zove “Sam”. U ovom minimalizmu sve je rekao.
Iza njega su ostali mnogi radovi, a o naslijeđu se nakon njegove smrti 1997. godine brinula umjetnikova udovica Julija Ružić. Ona mu je, pred kraj života, i pomagala dovršavati radove. Danas se o ostavštini brine Ružićeva kći Rajka iz čije su obiteljske zbirke radovi na ovoj izložbi. Kustos je Feđa Gavrilović, a izložba ostaje otvorena sljedećih mjesec dana.