“Već smo prvu večer prodali nekoliko radova Marije Ujević Galetović, Kristijana Kožula i Miljenka Horvata”, govori Jasmina Šarić. Cijene se umjetnina, kaže, kreću između “200 eura, koliko košta grafika Duje Jurića, njegove su slike, naravno, skuplje, do deset tisuća eura, koliko je cijena za rad Đure Sedera”.
Jasmina Šarić, mlada kustosica, diplomirala je povijest umjetnosti u Zagrebu, a na postdiplomskom je bila u Švedskoj. U Laubi je šest mjeseci.
“Izložba se naslanja na onu prošlogodišnju pod nazivom ‘Fascinacije’, koja je bila prvo u Zagrebu, zatim u Dubrovniku. Ove se godine zove ‘KolektArt’, a imamo i nove autore, uz Miljenka Horvata, Marka Tadića i Igora Eškinju”. Uz već spomenute autore, izlažu i Gordana Bakić, Tarwuk, Alem Korkut, njih deset. Kako kaže Jasmina Šarić: “Bilo mi je zanimljivo vidjeti radove dvojice Gorgonaša u istom prostoru, Đure Sedera i Miljenka Horvata”. Iako su pripadali istoj grupi, njih se dvojica, kako kaže Đuro Seder, nisu nikada upoznali.
Na VIP otvaranju koje je započelo u ponedjeljak u 16 sati bilo je i poprilično kolekcionara. Mnogi od njih već dolaze s idejom što žele. Među zainteresiranim su kolekcionarima bili Boris Anišić, Zdravko Podolski, Dalibor Antonić, Natali Cerin...
Arhitekt i crtač
Na otvaranju je bila i Lucija Horvat, udovica Miljenka Horvata, čiji su radovi prvi put izloženi u ovom kontekstu. Kako kaže: “Pratim već neko vrijeme rad Laube i činilo mi se zgodno da izložim u ovom prostoru Miljenkove radove velikog formata.” Podsjetimo, Horvat je najmlađi član umjetničke grupe Gorgona, grupe koja je obilježila domaću poslijeratnu scenu. Po struci je arhitekt, no bavio se i umjetnošću, fotografijom, poezijom...
Kako je živio u Francuskoj pa u Kanadi i tek se pod kraj života vratio u Hrvatsku, nije do kraja kontekstualiziran njegov rad. Kako nam govori njegova udovica: “Radovi koje izlažem u vlasništvu su moje obitelji. Miljenko je puno radova ostavio za sobom, kad god smo putovali sa sobom je nosio fotoaparat i blok za crtanje, bez tog pribora nigdje nije odlazio iz kuće. Uvijek je pazio da fotografija bude savršeno tehnički izvedena. Bio je to njegov život više od četrdeset godina.”
Lucija Horvat, po struci talijanistica i germanistica, za sebe će reći da je “ljubiteljica umjetnosti”, a umjetnost se zaljubila uz svojeg supruga. Nakon diplome, željela je u Italiju, završila je u Parizu, potom, sa svojim suprugom u Montrealu u Kanadi, prvo su planirali u Ameriku, no Kanada im se u tom trenu činila kao bolji izbor.
“On je radio kao crtač, ponekad i kao ilustrator, dizajner, kakva je tada bila arhitektura u Kanadi, to mu se činio previše birokratski posao. Neko je vrijeme imao posao i u Audiovizualnom centru u Montrealu, potom kao profesor”, kaže. Upoznali su se preko zajedničkih znanaca, oboje su bili kinofili. Dugo su se početkom dvijetisućitih odlučivali hoće li se vratiti u Hrvatsku, naposljetku su se vratili. “Trebalo je donijeti sve Miljenkove radove, a i radove njegovih drugih kolega, jer je, naime, on bio i kolekcionar” kaže.
Studij u Italiji
Marko Tadić, jedan od suvremenih umjetnika, svojedobno i hrvatski predstavnik na Venecijanskom bijenalu, često se u svojim radovima oslanja na poslijeratnu umjetnost, a kako kaže: “Popis umjetnika uz koje izlažem uistinu je impresivan, od Sedera nadalje.” Prvi put u ovom kontekstu izlaže u Laubi, i podržava njihovu inicijativu: “Oni se bore protiv nedostatka tržišta u Hrvatskoj. Lauba je sjajan prostor, i stimulativan je za kupce. Kod nas je malo privatnih galerija, i ovakve su izložbe uistinu rijetkost.”
Marko Tadić izlaže dva ciklusa novijeg datuma. Nedavno je jedan njegov rad na jednoj aukciji, “Suveniri”, nakon duljeg nadmetanja, prodan na aukciji za 68 tisuća kuna, što je poprilično nadmašilo početnu cijenu. O tome naš sugovornik kaže: “Početna je cijena bila nerealna, jer moji radovi na međunarodnom tržištu više vrijede. No, sretan sam da se kroz aukcijsku cijenu prepoznao jedan od radova koje smatram prijelomnima u svojem opusu, i koji su mi među najdražima.”
Međunarodnu karijeru ima i Igor Eškinja. Inače, i Eškinja i Tadić su studirali u Italiji, prvi u Veneciji, drugi u Firenzi. Kako kaže Eškinja: “Da, imam sreće da sam prisutan i na međunarodnom tržištu, djelomice sam i preko studija stekao međunarodne kontakte.” Što se tiče Laubine inicijative: “U Hrvatskoj ne postoje galerije koje sustavno promoviraju umjetnike i izlažu ih na europskim sajmovima, utoliko ovu Laubinu inicijativu vidim kao iznimno pozitivnu.”