Kad je, krajem 60-ih godina, počeo izvoditi svoje prve akcije na ulicama Zagreba, bili su to sami počeci konceptualne umjetnosti na ovim prostorima. Braco Dimitrijević danas iza sebe ima respektabilnu svjetsku karijeru i jedan je od rijetkih umjetnika s ovih prostora koji kontinuirano izlaže u istaknutim muzejima i galerijama u inozemstvu. A upravo je u jednoj, ovih dana, otvorio izložbu tih svojih ranih radova, koji su manje poznati široj javnosti iako ih je predstavljao na svojim retrospektivama ranijih godina, objavljivao u monografijama...
Izložba se održava u galeriji Mayor, uglednoj londonskoj galeriji sa stogodišnjom tradicijom, i donosi njegove sad već povijesne radove izvedene tijekom 1968. i 1969.
"Ovaj ciklus Dimitrijevićevih radova otvorio je cijelo novo poglavlje umjetničkih intervencija u javnom prostoru. Naglasak djela je na ulozi slučaja i sudjelovanju prolaznika u konačnoj formi djela", tumači Nena Dimitrijević.
U radovima koji nose naslove "Slučajni crtež", "Slučajna skulptura" i "Slučajna slika" s dozom humora i ironije Dimitrijević propituje tradicionalne likovne discipline kao što su slika, crtež, skulptura, sada izvedene u gradu izravno na pločniku.
U toj njegovoj namjeri svi su prolaznici bili potencijalni sudionici i istodobno publika na akcijama koje su rezultirale "skulpturom" u formi kratkotrajnog oblaka prašine, "kompozicijom" od ulja na pločniku razmazanog prolaskom automobila i "crtežom" nastalim prelaskom tramvaja koji je prerezao komad crtaćeg papira položenog na tračnice.
Značajno djelo iz ove rane umjetnikove faze jest "Slika Krešimira Klike", izloženo na njegovoj samostalnoj izložbi u Galeriji Studentskog centra 1969., a nastalo je tako da je Dimitrijević postavio mlijeko u tetrapaku na cestu čekajući da ga pregazi neki auto. To se i dogodilo, priča Braco Dimitrijević, a djelo je naslovio prema vozaču automobila koji je pregazio tetrapak s mlijekom i na njegov prijedlog pristao potpisati tu mrlju.
Reakcije prolaznika, običnih ljudi, uglavnom su, kaže Dimitrijević, bile pozitivne.
"Bilo je u svemu tome i ludičke komponente, pa su u tim vremenima ljudi uglavnom rado sudjelovali."
Prisjećajući se vremena kada je radio svoje prve akcije, priznaje da su se neki iz njegove generacije spram tih radova odnosili s podsmijehom, jer je konceptualna umjetnost bila tek u nastajanju, a zatim su se i oni, kad se ta umjetnost afirmirala u svijetu, priklonili tom izričaju.
Međutim, umjetnici prethodne generacije poput Picelja, Srneca i Knifera, mada je njihova umjetnost bila potpuno različita, govori Dimitrijević, davali su mu moralnu podršku jer su u tome što je radio prepoznali avangardistički duh kojem su i sami pripadali.
"Često sam bio pozivan k njima doma što je za mene kao mladog umjetnika bio važan podstrek. Želio sam da se umjetnost demokratizira, da se približi što većem broju ljudi, pa i prolaznicima na ulici, da izađe izvan umjetničkih institucija, galerija i muzeja. Možda je paradoks da sam ja ipak prvi iz generacije bio pozvan da napravim samostalnu izložbu u Muzeju suvremene umjetnosti, tadašnji GSU."
A sklonost ka konceptualnoj umjetnosti, kaže, imao je još od mladosti.
"Kad sam bio tinejdžer, napravio sam ‘Zastavu svijeta‘, krpu umrljanu slikarskom bojom stavio sam umjesto oficijelne zastave na krmu svoje jedrilice. To je bio moj prvi rad, intervencija u javnom prostoru, tako da su radovi nastali koncem 1960-ih na ulicama Zagreba nastavak te ideje."
Oduvijek je, napominje, slijedio svoju intuiciju.
"Danas mi je posebno drago da se ustanovilo da je to relevantno za svjetsku scenu jer je moj rad uvrštavan u retrospektive konceptualne umjetnosti koja je posljednji avangardni pokret 20. stoljeća, kao na primjer ‘Conceptual art in Britain‘ u Tateu. Iako je u nas bilo zanimljivih pojava, nažalost u međunarodnom kontekstu na području avangardne umjetnosti nije bilo priznatih ličnosti s ovih prostora", kaže umjetnik.