U Klovićevim se dvorima od danas može pogledati izložba s nekim od važnijih radova Zlatka Boureka, Vaska Lipovca, Zvonimira Lončarića, Jagode Buić, Ordana Petlevskog, među ostalima.
Zajednički je nazivnik izložbe “Odjeci Bauhausa i zagrebačka Akademija primijenjenih umjetnosti 1949. do 1955.”. Izložba je to na kojoj su podjednako zastupljene slike, skulpture, čaše, stolovi i dizajnerski oblikovane suknje.
Zajednički je nazivnik da su svi umjetnici završili Akademiju primijenjene umjetnosti koja je trajala samo šest godina.
Kustosica Ana Medić kraj stola koji su dizajnirali Babić, Planinšek i Rosić
Ana Medić, kustosica izložbe, kaže nam kako su radove teško nabavljali, naročito one koji su nastali tijekom studija pojedinih umjetnika, malo ih je, pa su izložili i one koji su nastavili duh ove akademije i u kasnijim godinama. Iako je Bauhaus zatvoren u doba nacizma, a Akademija primijenjene umjetnosti otvorena poslije Drugog svjetskog rata, zašto je Bauhaus u nazivu izložbe, Ana Medić objašnjava: “Na Akademiji se očitovao duh ove znamenite škole, čija se stota obljetnica osnutka slavi”. Na školi Bauhaus su se, podsjetimo, među ostalim zalagali za ukidanje razlika između tzv. primijenjene i visoke umjetnosti. Ipak, Bauhaus u nazivu izložbe pomalo jest nategnut, zbunjuje posjetitelje.
Podijeljena mišljenja
Što se dogodilo s ovom akademijom, zašto je ona zatvorena, iako i nije toliko daleka povijest, nije do kraja razriješeno. Odluka o kraju akademije objavljena je 22. listopada 1954. godine u Narodnim novinama (tako da datum otvaranja izložbe u Klovićevim dvorima nije slučajan). Ostala je, dakle, sačuvana samo štura formulacija kako će studenti, koji su ostali na pola puta, završiti Akademiju likovne umjetnosti, no prema nastavnom programu ukinute škole. Postoje neke indicije da je upravo osoblje ALU kumovalo kraju “konkurentske” akademije, po pristupu manje konzervativne.
Povijest APU istražila je Jasna Galjer, koja tumači: “Riječ je o jednoj od epizoda u novijoj povijesti, prema kojoj još vladaju podijeljena mišljenja; od aure mita o (ne)ostvarenom projektu, vizionarske ideje koja je za vlastitu sredinu bila odviše radikalna, do potpune marginalizacije”. S obzirom na nedostatke dokaza, nastavlja, pravi je izazov rasvijetliti dosege ove ustanove.
Studenata je bilo tek sedamdesetak, dvije diplomirane generacije, no s obzirom na količinu studenata koji su kasnije oblikovali javni, vizualni prostor, njezin je utjecaj mnogo širi. Koja je svrha ove akademije, također je objavljeno u Narodnim novinama krajem 1951. godine. Riječ je, pisalo se, o “školi radnog tipa zasnovanoj na praktičnoj nastavi s ciljem osposobljavanja stručnjaka čije će se ideje implementirati u proizvodne procese”. Postojale su konkretne radionice koje su vodili stolari, soboslikari, tekstilni majstori.
Na izložbi kojom vizualno dominiraju goleme karikaturalne skulpture koje oblikuje majstor crtića Zvonimir Lončarić, mogu se vidjeti i pisaći stol koji potpisuju trojica autora, Babić, Planinšek, Rosić, aktovi koje najčešće uz rijeku slika Zlatko Bourek, po kojima je najpoznatiji, ali i njegovi minimalistički crnobijeli crteži iz sedamdesetih godina, ljubičasta suknja koju je oblikovala Marija Kalentić, dizajnerica koja, inače, stoji iza oblikovanja kozmetike Neva, fino posuđe koje potpisuje Marta Šribar, jedna od autorica Jugokeramike koja je svoje radove izlagala i na znamenitom milanskom trijenalu, turistički prospekt Zagreba koju oblikuje Menče Spirovska, igračka s potpisom Ante Jakića koja je šezdesetih godina bila je jako popularna. U široj javnosti slabije je možda poznat rad dizajnerice Milice Rosenberg. Šteta, jer način na koji oblikuje dizajnerske predmete, primjerice, žlice za salatu, koje se na izložbi mogu pogledati, sjajan je.
Studenti zagrebačke Akademije primjenjenih umjetnosti na fotografiji snimljenoj 1952.
godine
Poznati profesori
Nekoliko je poznatih imena predavalo na Akademiji primijenjene umjetnosti, među njima su Kosta Angeli Radovani, Vjenceslav Richter, Željko Hegedušić. Na mnoge je utjecala i Branka Frangeš Hegedušić, jedno je od imena koja su se često spominjala uz ovu školu, studirala je na Kraljevskoj akademiji za znanost i umjetnost, sa suprugom Krstom, osnivačem grupe Zemlja, bila je vezana uz ovu grupu pa se, kako se može pročitati uz izložbu, i na ovaj način može iščitati njezino opredjeljenje za pitanja društveno angažirane, lijevo orijentirane kulturne produkcije i afirmiranja nacionalnoga identiteta kojima se bavi u oblikovanju tekstila”.
Jedno od zanimljivijih imena koje se pojavilo prilikom istraživanja za ovu izložbu, a novo je, jest Đuka Kavurić, brat poznatijeg arhitekta Zvonimira Kavurića, oca slikarice Nives Kavurić Kurtović, svojedobno i đaka Le Corbusiera. Zvonimira su, kao i njegovog drugog brata Stjepana, ubile ustaše, a do devedesetih je današnja Hebrangova nosila njihovo ime. Đuka Kavurić, jedini brat koji je preživio, bio je ravnatelj Akademije koja je tema izložbe u Klovićevim dvorima. Jasna Galjer istražila je njegov opus. Prvo je radio u očevoj stolarskoj radionici, potom u Beču u tvornici namještaja, u Münchenu je diplomirao arhitekturu, odsjek uređenje interijera.
Rad Jagode Buić
Tridesetih, pak, godina uređuje interijere, primjerice, jugoslavensko veleposlanstvo u Ankari, francusku čitaonicu u Novinarskom domu. Također, radio je postav Vojnog muzeja na Kalemegdanu u Beogradu, Muzej Vrhovnog štaba na Visu, interijer predsjedničke rezidencije Beli dvor na Dedinju te adaptaciju jahte Krajina. Pozicija mu je na novoosnovanoj APU, povjerena, smatra Galjer, radi njegove istaknute političke pozicije.