U srijedu navečer u HDD galeriji otvorena je izložba dizajnerice i umjetnice Ines Borovac pod naslovom "Performativni dizajn". Izložba daje pregled njezinih recentnih projekata na presjeku dizajna, performansa i plesne koreografije, u kojima se susreću feministička načela, metode spekulativnog dizajna, kritičko promišljanje folklorne tradicije, suvremenih tehnologija, kao i tržišnih, društvenih, klasnih i rodnih odnosa. U sklopu otvorenja održan je i participativni performans "Secrets to sell your Design Services". Izložba ostaje otvorena do 17. ožujka.
Marko Golub o izložbi kaže:
- Pojam performativni dizajn naznačen u naslovu samostalne izložbe Ines Borovac precizno nam govori u kojim koordinatama se kreće njezina autorska praksa tijekom posljednjih nekoliko godina, nakon diplome na Studiju dizajna u Zagrebu i magisterija iz Socijalnog dizajna na Akademiji dizajna u Eindhovenu. Riječ je o radovima u kojima se dizajn susreće s umjetnošću performansa, ali i mnogo više od toga - posrijedi su pažljivo promišljeni projekti koji u zajednički kontekst dovode dizajn, tijelo, koreografiju, feministička načela, kritički, ali i afirmativan odnos prema tradiciji, kao i promišljanje same pozicije dizajnera u široj konstelaciji tržišnih, društvenih, klasnih i rodnih odnosa. Gledajući na jednom mjestu ova tri projekta - Collo - Redancing Tradition, Body Hub i Secrets to Sell Your Design Services - fascinantno je koliko svi navedeni elementi u njima dobro funkcioniraju jedni s drugima i koliko intrigrantnih značenja proizvode trljajući se jedni o druge, ne samo na racionalne i očekivane, nego mnogo češće na potpuno apsurdne, provokativne i paradoksalne načine.
Dovoljno je uzeti za primjer ‘ergonomiju‘, jedan od tradicionalnih fetiša industrijskog dizajna, da bi se odnos tijela i dizajna razumio kao logičan, čak i ključan. Ideja da se ‘stroj‘ prilagodi čovjeku i njegovim uvjetima rada, primjerice, u srcu je autoričinog projekta Body Hub, nagrađenog 2021. na Tjednu dizajna u Zagrebu, ali ne onako kako biste očekivali da jest. Body Hub nije novi oblik sučelja za interakciju s računalom kakvo bi moglo ući u masovnu proizvodnju, premda je u tom smislu posve funkcionalan, već nam on skreće pažnju na činjenicu da je naša konvencionalna interakcija s računalom u potpunom raskoraku s potrebama i mogućnostima gotovo čitavog našeg tijela. Riječ je o napravi koja oko tijela korisnika kreira kružnu orbitu na čijem je rubu mjesto za prijenosno računalo, taman nadohvat njegovih ruku. No uz sam je predmet, u suradnji s plesačima i koreografima Emom Crnić i Simonom Busom (s kojim je Ines Borovac surađivala i kao scenografkinja) pažljivo je oblikovana i čitava koreografija za njegovo korištenje.
Pokreti, neki od kojih aktiviraju čitavo tijelo izvođača, dočaravaju (i u nekoj mogućoj perspektivi i pokreću) najrazličitije funkcije koje upotrebljavamo kad se služimo softverskim alatima, poput selektiranja, rotiranja, pomicanja, brisanja, zumiranja i slično. Naredbe su generičke i manje-više prisutne u većini široko korištenih programa, od onih dizajnerskih do bazičnih uredskih. Body Hub je po svojoj naravi spekulativni projekt, u smislu da njegov dizajn nije usmjeren toliko primjeni, koliko njezinim implikacijama, a govori nam o granicama do kojih su se digitalna i fizička, odnosno u ovom slučaju tjelesna sfera, preklopile ili nisu, potiče nas, uostalom, i da mislimo o analogijama između kreativnog intelektualnog rada na računalu (kakav je često rad dizajnera) i fizičkog, ‘manualnog‘ rada, kretanja piksela i tjelesnih kretnji, mišljenja o pokretu i stvarnog pokreta. Unatoč svom gotovo medicinski sterilnom izgledu, Body Hub zapravo vraća ‘znoj‘ u kontekst uredskog, intelektualnog rada.
U sličnom ključu treba čitati i rad Collo - Redancing Tradition, u kojem se sudaraju tradicija i suvremenost, etnologija i dizajn, patrijarhalni obrasci i rodne uloge i njihova feministička dekonstrukcija, nacionalni folklor i internacionalna rave kultura - sve to redom kolažirano jedno s drugim. Rad je ovdje prikazan u dvije svoje manifestacije: kao snimka plesnog performansa održanog u planinskom pejzažu Kamešnice 2021. godine i kao šesterokanalna videoinstalacija u kojoj gledatelj ima priliku doživjeti istu koreografiju, ali ovog puta ‘raskadriranu‘ na šest elemenata, odnosno šest plesačkih figura od kojih je plesna predstava sačinjena. Rad je baziran na tri vrste narodnih plesova s područja Hrvatske, čiji su karakteristični elementi izdvojeni i potom rekoreografirani na najmanje dva načina - tako da se seksualnost impliciranu u tim plesovima naglašavanjem dovede u prvi plan te da se u njima ugrađena raspodjela rodnih uloga izokrene, varira i dinamizira.
Sama glazba je remiksirana na način da svojim ritmom asocira na muzički repertoar techno i rave partyja, koji kao da su se iz karakterističnih napuštenih industrijskih prostora u kakvima su se održavali na svom vrhuncu popularnosti, preselili u mitska balkanska polja i planine. Kolo, opće mjesto nacionalnih folklora na Balkanu, kolonizirano je devijantnom mladenačkom kulturom samootkrivanja, neobuzdanog užitka i otklona od tradicionalnih normi. Tako se, na neki način, tradicionalni narodni plesovi otkupljuju od svog inherentno konzervativnog kulturnog konteksta i to istim plesnim jezikom od kojeg su sačinjeni, ali iz izokrenutog rakursa koji, simbolično, uspostavlja ‘kolovođica‘ Ines Borovac.
Slično izokretanje rakursa posrijedi je i u posljednjem, najrecentnijem radu Secrets to sell your Design Services koji je osmišljen i premijerno izveden 2022. u istom kontekstu koji sam adresira, na dizajnerskom sajmu svih dizajnerskih sajmova - Milanskom tjednu dizajna. Teza od koje autorica ovoga puta polazi jest da dizajneri na ovakvim manifestacijama prije svega prodaju sebe, a tek potom predmete koje dizajniraju. Secrets to sell your Design Services je participativni performans, što znači da uključuje sudjelovanje publike, a odvija se na i uokolo konferencijskog stola na kakvima se održavaju, primjerice, korporativni sastanci. Publika je ovdje u ulozi potencijalnog klijenta, investitora ili poslodavca i sjedi na stolicama, dok se performerice (izvorno duo Xenofemme, koji osim Borovac uključuje i talijansku interdisciplinarnu dizajnericu Ginevru Petrozzi) u sterilno-bijelim kostimimima kreću, puze, hodaju i izležavaju na samom stolu i publici čitaju odlomke iz ugovora koji definira uvjete eventualne buduće poslovne suradnje, a tijela su im oblijepljena tetovažama koje sadrže CV i profesionalne portfolije obiju dizajnerica. Prizor je nadrealan i automatski nelagodan, dizajnerice u ovako koreografiranim ulogama nalikuju zvijerima u kavezima, što reflektira njihovu ranije spomenutu poziciju na masovnim strukovnim sajmovima, no u ovoj transakciji međusobnih pogleda upravo su posjetitelji ti koji su izloženi - ova predstava o odnosima moći u kreativnoj industriji, u kojem se scenski prostor prelijeva s pozornice u gledalište, prijeti da proguta svoje gledatelje.
