Retrospektiva? Ne, to je prva izložba koju mi jedan muzej ili galerija organizira u Hrvatskoj! Bilo je još izložbi, ali sam ih morao organizirati sam - kaže na samom početku našeg razgovora proslavljeni dizajner Boris Ljubičić kojemu se početkom prosinca u MUO otvara velika izložba koju on ne želi nazvati retrospektivom, nego svojom prvom izložbom u jednom muzeju, što zvuči iznenađujuće. Iza tog uvijek intrigantnog autora i kreativca brojni su projekti, i više desetljeća angažiranog rada.
Pred vama je prva retrospektivna izložba; koje biste radove, gledajući unatrag, posebno izdvojili kao presudne u vašem dizajnerskom opusu?
- Sigurno su to Mediteranske igre (Split 1979.), Muzički biennale Zagreb, Dubrovačke ljetne igre… linija deterdženata za Labud, novi vizualni identitet Francka, više sportskih projekata, moj “obračun” sa zvijezdom, pa naravno devedesete, i sve poslije što su mlađi naraštaji mogli vidjeti uživo… Nerealizirane radove držim vrednijima.
Po čemu mislite da su vaši radovi drukčiji od ostalih dizajnera?
- Moji radovi imaju dvoznačnost koja uvijek nije vidljiva na prvi pogled. Neki su toliko različiti da se ne mogu povezati s istim dizajnerom. Zato ne volim prvo lice jednine, to su zapravo naši radovi, jer su tako mišljeni, izvedeni ili ponuđeni… Gledajući unatrag sve je bilo presudno. Iz perspektive maratonca prvi kilometri su bili najlakši.
Studirali ste slikarstvo, koliko je umjetnost i povijest umjetnosti prisutna u vašim dizajnerskim rješenjima?
- Još u šestoj godini života napravio sam svoj prvi autoportret i htio postati veliki slikar. Tu ambiciju danas treba čitati u kontekstu činjenice da sam podrijetlom iz provincije, te sam na likovnu akademiju u Zagrebu zakasnio oko 150 godina. Na Akademiji sam važio za jednog od najboljih crtača, ali moj prirodni dar izražavanja crtežom i bojom, koji je tamo izbrušen, bio je neupotrebljiv u dizajnu. Dizajnom se definiraju dalekosežne promjene i velike odluke, dizajn nije crtanje, nego način razmišljanja. Umjetnost je neminovno uvjetovana rukopisom, po kojem ga cijeni kritika i specijalizirana publika. Dizajn, međutim, nema svoju publiku, nego je jednostavno namijenjen svima.
Zašto mislite da je baš ta crvena ‘kockica’ ono s čim bi Hrvatska trebala biti prepoznata u svijetu - od nacionalnih obilježja do gospodarstvenih?
- Takozvane ‘kockice’, a zapravo kvadrati, postoje u hrvatskom grbu više stoljeća i čine jedinstvenu i vidljivu razliku u odnosu na okruženje, Europu, pa i cijeli svijet. Dizajn izmjeničnih kvadrata ima povijesnu i političku odrednicu u hrvatskom narodu, trebalo je to samo valjano upotrijebiti. Minimalizam je dobar samo kada daje više od onoga što prikazuje. Mnogi mlađi kolege drže da je jedan crveni kvadrat sasvim dovoljan… Kad je njemački dizajner Uve Loss na sredinu bijelog plakata stavio crveni kvadrat i okomito ispisan latinični tekst, za izložbu Japana u Europi svi su prepoznali Japan. Kratko i jasno: jedan kvadrat za vizualno prepoznavanje Hrvatske nije dovoljan. Minimum su dva kvadrata, bilo da su oba crvena, bijela ili najoptimalnije je kad imaju hrvatske boje; crvenu i plavu! Uostalom, pod ovim vizualnim kodom smo ušli u EU. Jezik, pismo i razni kulturni dosezi također predstavljaju identitet naroda i države, ali vizualni kod je daleko ispred svega, vidljiv i planetarno razumljiv. Mnogi o Švicarskoj znaju malo ili ništa, ali im je njihov križić i te kako poznat. Hrvatska se mora potpuno redizajnirati, pokušavam oformiti grupu pod nazivom ReHa (redizajn Hrvatske), koja bi prema mom konceptu ustrajno nudila promjene u dizajnu svega što nas okružuje…
Vrlo ste uporni u kritici hrvatske zastave. Nedavno ste izložili svoj prijedlog u Laubi. Zašto opet i zašto sada? Vaši kritičari reći će da previše podsjeća na zastavu za utrke...
- Najkraći odgovor bi bio: dizajner je odgovoran za prostor i vrijeme… moram li ga obrazložiti? Kritičari se služe praznim riječima, a ovo je osmišljen i dizajniran prijedlog, nastao tri mjeseca prije službene zastave, i od nekih doživljava kritike kao da je realiziran. Zapravo svi znamo i vidimo da naša službena zastava nije osmišljen dizajn i ne pripada vremenu u kojem je utvrđena.
Doduše, to je bio prirodan politički korak zemlje i naroda na samostalnu državu nakon toliko stoljeća. Povijesni grb je osnovica našeg identiteta, a boje su dodatno određenje. Na zastavi Socijalističke Republike Hrvatske u sredini je bila velika zvijezda koja je zlatnim obrubom prodirala u crveno i plavo polje. Danas je njeno mjesto zauzeo grb, koji također ulazi u crveno i plavo. Zašto? Jer prekriva zvijezdu. Iz veće udaljenosti i kod malih dimenzija zastave ne zamjećuje se promjena. Ukratko, radi se o političkoj anegdoti koju treba ostaviti u vremenu njena nastanka.
Koja je onda vaša poruka političarima?
Naši političari imaju strah od promjene koja bi bila uklanjanje grba. Danas se države ne predstavljaju grbom jer je to oznaka monarhije i zato ga nema na brojnim europskim zastavama. Ovim rješenjem vratili smo se u 19. stoljeće sa malim grbićima u vizualnoj formi socrealizma, a potrebno nam je bilo upravo suprotno - skok u vremenu - kvadrati i boje kao vizualni kod koji će označiti jednu novu, suvremenu državu. Nema tu ničeg nelogičnog, riječ je o dizajnerskoj sintezi grba i zastave, sintezi u kojoj je sublimirano sve.
U opozociji Warholovim idejama
Je li dizajn umjetnost za mase?
- Dizajnirajući ambalaže za deterdžente, vjerovao sam da zapravo implementiram vizualnu kulturu u svako domaćinstvo. Pritom se nisam odricao kreativnog postupka i eksperimenta, koji je u određenom smislu bio suprotan umjetničkim postupcima i principima Andyja Warhola. Warhol je svoju umjetnost temeljio na replikaciji, podvlačeći vezu između visoke umjetnosti i masovne proizvodnje, između originala i masovno proizvedenog predmeta ili poznatih star-lica kao što je MM u bezbroj varijanti. Moj je postupak sasvim suprotan, ja sam ugrađivao art koncepate u dizajnerske sadržaje. Nikad nisam potpuno otpisao povijest umjetnosti i njena remek-djela, štoviše držim da je dizajn njihov stvarni nastavak i logičan rezultat tog kontinuiteta. U mom plakatu “Krv-atska” nalazi se i Munchov “Krik” i Picassova “Guernica”.
Kakve su bile reakcije na plakat “Krv-atska”?
Kad je taj plakat realiziran, uslijedio je prigovor iz državnog vrha: “Mi smo Hrvatsku tek dobili, a vi je ne znate ni napisati!” Danas je to plakat koji je upisao Hrvatsku na kartu svijeta. Knjiga “100 plakata za jedno stoljeće” u izboru od 300.000 plakata počinje s Toulouseom Lautrecom pod brojem 1, a završava s “Krv-atskom” pod brojem 100. Plakat “Love square & circle” referenca je na genijalnu Leonardovu studiju raspona ljudskog tijela, koja je bazirana na kvadratu i krugu.