“Dakle, tko ne bi volio nositi ovako oslikan kaput na sebi? Suzan Pitt prijateljevala je s Keithom Haringom, a glazbu za film ‘Joy Street’ radila joj je Debbie Harry aka Blondie”, ovako je kustosica Paola Orlić najavila izložbu američke autorice “Slike kaputi” otvorene u Galeriji Kranjčar.
Izloženih je kaputa, inače, najveća promotorica Patricia Field, slavna stilistica koja je među ostalim oblačila Carrie u seriji “Seks i grad”. Izložba Suzan Pitt, koja se još može pogledati do kraja mjeseca, otvorena je paralelno sa 29. Animafestom, na kojemu je američka slikarica i animatorica dobila nagradu za životno djelo, i na kojoj je prikazana retrospektiva njezinih filmova među kojima su “Joy Street”, “Šparoge”, “El Doctor”, “Posjet”, “Reklama Whitney”, “Crocus”, “Pjesme Cirkusa Jefferson”, “Fliper”, te je pokazan i dokumentarac o njezinom radu.
Po nagradu Suzan Pitt nije mogla doći, jer je bila teško bolesna. Poslali su joj fotografiju s otvaranja izložbe, na kojoj su svi formirali ruke u obliku srca. Bilo joj je drago. Nažalost, Suzan Pitt preksinoć je preminula.
Prizor iz filma 'Joy Street'
Marljiva pčelica
Rođena u Kansas Cityju 1943. godine, živjela je u Los Angelesu, New Yorku i Meksiku, a osim slikarstvom i animacijom bavila se i modom, ali i videoscenografijom. Divlje kose i pank imidža, izgledala je poput američke verzije Vivienne Westwood. U njezinim se radovima prepoznatljiva rukopisa pojavljuju biljke, životinje, halucinacije, pop kultura, Meksiko, njemački ekspresionizam, ulična umjetnosti New Yorka i Los Angelesa, reklame... Radovi su joj prikazivani na najvažnijim filmskim festivalima, od Sundancea, preko New York Film Festivala, pa nadalje, a radovi su joj u mnogim muzejima svijeta, počevši od znamenite njujorške MoMA-e.
Iz Svjetskog festivala animiranog filma, Animafesta, poslano je priopćenje povodom smrti ove autorice, u kojemu među ostalim stoji; “Beskrajno hvala velikoj Suzan Pitt čija će snažna i jedinstvena osobnost u svijetu umjetnosti nastaviti živjeti u njenim filmovima i djelima koje je stvarala”, a piše i da su počašćeni kako je njezina posljednja izložba za života održana upravo za vrijeme Animafesta.
Samo nekoliko dana prije njezine smrti, mailom smo napravili intervju sa Suzan Pitt. Na početku razgovora pitali smo je koliko joj znači nagrada Animafesta: “Nagrada me iznenadila. Ja sam, definirala bih to tako, marljiva pčelica. Uvijek se vodim ambicijom da ostvarim sljedeću ideju koja mi padne na pamet. U svakom slučaju, nadam se da sam svojim načinom stvaranja u različitim medijima i tehnikama inspiracija mladoj generaciji umjetnika. Umjesto da se služe tehnikama koje već postoje, mogu oživjeti svoje ideje kroz korištenje raznih iznenađujućih materijala.” U svijetu animacije poznata je upravo po upotrebi neobičnih tehnika i materijala, kao što su rad direktno na filmskoj traci ili animacija pijeskom.
Na pitanje koju bi tehniku izdvojila, odgovorila je: “Onu koju sam koristila u filmu ‘El Doctor’. Za taj sam film koristila plavkasto vjetrobransko staklo koje sam slučajno pronašla na ulicama Bostona. Pozadinski sam osvijetlila to staklo i animirala, bila je to pozadina za scenu Fausta i Vraga”. Inače, na filmu “El Doctor”, koji traje dvadeset i tri minute, radila je pet punih godina, u suradnji s meksičkim umjetnicima te umjetnicima iz Los Angelesa. Cijeli je film ručno oslikan.
Radnja je smještena u meksičku bolnicu na prijelazu stoljeća, pojavljuju se neobični likovi poput čovjeka koji je propucan i po sebi ima stotinu rupa, djevojčice koja je umislila da je konj, doktora koji na dužnosti voli popiti... Sama je autorica rekla da film postavlja pitanje, “hoćemo li u trenutku smrti shvatiti ljepotu stvari kojima smo se zgražali u životu”. Dobio je hvalospjeve kritike, u New York Timesu je pisalo da je film odiše “rijetkom, veličanstvenom emocionalnom snagom”.
Ipak, najviše su hvalospjeva dobili filmovi “Šparoga” i “Joy Street”: za potonji se pisalo da je njegov vizualni utjecaj nalik onom njemačkom ekspresionizmu, te da se temelji na noćnim morama. Na pitanje čije su to more, Suzan Pitt nam je odgovorila: “Nikad nisam gledala na film ‘Joy Street’ kao na noćnu moru, već prije kao na tamnu, crnu grafiku, u izdanju jedan na jedan, na kojoj crni konj prikazan u silueti stoji pred mjesečinom.”
Za njemački ekspresionizam smatra kako je bio vrlo indikativan za doba u kojemu je nastao. Kako kaže: “Na dosta radova iz tog razdoblja muškarci su prikazani kao militantna čudovišta, a žene su podređene, često su i prostitutke. Sve to pokazuje tipičnu podjelu uloga u tom ružnom trenutku u Njemačkoj. Drečava upotreba boja i poluapstraktne kompozicije pokazuju koliko su duboki bili strahovi i muška dominacija u tom razdoblju.”
Na filmu “Joy Street”, u glazbenom dijelu, među ostalim je sudjelovala Blondie. Pitala sam je kako je izgledala njihova suradnja? “Muziku za film napisao je Roy Nathanson. Bila je zamišljena za njegov band The Jazz Passengers u kojemu su Curtis Fowlkes, Bradley Jones i Roy Nathanson, a koji su, inače, često svirali s Debbie Harry. Kada smo snimali glazbu za ‘Joy Street’, došla je u studio i snimila jednu Caleovu pjesmu koja je išla na kraju filma. Snimila je još neke spontane glasove, seksi uzdahe za scene koje se odvijaju u džungli. S njom i s njezinim kolegama bilo je sjajno raditi, i zahvalna sam im na suradnji.”
Erotske metafore
Za film “Šparoga”, pak, kritika je pisala da je vizionarsko remek-djelo koje se fokusira kako na erotske metafore, tako i na intelektualne reference. Na inspiraciju je došla jer je ovu biljku uzgajala u svojemu vrtu, i pomislila je kako je prekrasan simbol seksualnosti. O tome nam je ispričala: “Šparoga falusoidna oblika iskače iz zemlje i stoji poput penisa.
Potom zelena stabljika raste visoko. Njiše se na povjetarcu pa se čini se kao da pleše lirski, ženstveni ples. Možete ih vidjeti uz cestu s izduženom glavom i plavom kosom, blijedo zelenom bojom na suncu. Vidim to kao transformaciju iz jednog spola u drugi. Svi sudjelujemo u toj promjeni biljke koja u svojem životnom vijeku ima oba spola.”
Film “Šparoga” neko se vrijeme pokazivao na noćnim projekcijama paralelno s eksperimentalnim hororom Davida Lyncha “Eraserhead”. Pitala sam Suzan Pitt vidi li povezanost između ova dva filma? “I jedan i drugi film teško je opisati, no aure su odgovarale jedna drugoj.”
A kako je uopće došla, kao diplomirana slikarica, u svijet animacije: “Sedamdesetih godina, kada sam počela eksperimentirati s animacijom, vratila sam se djetetu u sebi, mogla sam se ponovno pretvarati da konji lete, da olovke mogu biti avioni i izmišljati priče kakve sam pripovijedala kada sam bila dijete.”
Meksičke jakne
Život u tri grada, New Yorku, Los Angelesu i Meksiku, ostavio je traga na njezinoj umjetnosti: “Svjetlost i neke intenzivne grafike i boje na građevinama Los Angelesa velika su mi inspiracija. Često imaju korijene u meksičkim reklamama, zaigranom dizajnu i šarenim reklamama za Tacos de Pollolo ili Ricas Enchiladas koje sam često znala viđati na ulicama Meksika.”
Meksiko je često posjećivala i kao djevojčica: “Bilo mi je pet godina, možda godina-dvije više, kada su moja majka i njezina prijateljica Berenice na sebi nosile meksičke vezene jakne i išle smo u Meksiko. Pila sam Coca Colu sa svojim sestrama na zadnjem sjedištu prelazeći granicu kod Brownsvillea. Nosile smo meksičke lutke”. No, prije toga živjela je u New Yorku: “Ranih osamdesetih bilo je mnogo zanimljive umjetnosti koja se stvarala na ulicama, na vlakovima, pod mostovima, još uvijek vidim pred sobom mnoge zanimljive grafite.”
prizor iz filma 'Pinball'
Sredinom osamdesetih, u New Yorku su nastali i prvi kaputi inspirirani ulicama, uličnom umjetnošću, nadrealizmom, a čijem se oblikovanju ponovno vratila dvijetisućitih. “Nikad nisam razmišljala o tim kaputima kao o modi, iako ih je modni svijet prigrlio”, rekla je Suzan Pitt za ove kapute.
Na zidu Galerije Kranjčar može se pročitati citat: “Moje su slike komponirane kako bi kreirale neku vrstu vizualne poezije u kojoj se oči mogu kretati od slike do slike zamišljajući njihove međusobne odnose. Mislim da su moji oslikani kaputi/jakne nalik animiranim objektima koji se mogu kretati po svijetu - hodati, sjediti u baru, izlaziti kroz vrata zgrada, automobila... Svaki je kaput jedinstven, kao nijedan drugi, pravo umjetničko djelo koje možete obući ili naprosto objesiti na zid”. Za Jutarnji je pojasnila:
“Kada se osoba kreće, za kapute se čini da su animirani objekti. Inicijalno su napravljeni u suradnji skupine umjetnika koji su se zvali COLAB, kao umjetnički objekti za sezonsku umjetničku rasprodaju. Među autorima s kojima sam radila bili su Tom Otterness, Jane Dickson, John Ahearn, Jenny Holzer, i mnogi drugi. Izlagali smo ih u velikoj zgradi na Times Squareu 1985. godine. Mislila sam o njima kao o umjetničkim djelima, u principu ih nismo nosili, odijevali bismo ih samo povremeno.”