Umro je u 68-oj godini Borivoj Popovčak, višegodišnji ravnatelj Strossmayerove galerije HAZU, za prijatelje Boro. Preminuo je nakon višegodišnje borbe s teškom bolešću. Borivoj Popovčak bio je jedan od najboljih hrvatskih povjesničara umjetnosti. No, uvijek se držao nekako po strani, nije se nikada gurao, nametao u prvi plan. Iako je godinama bio na čelu galerije koja se bavila starim majstorima, pisao je sjajne predgovore suvremenim umjetnicima, možda i najbolje koje sam čitala: konkretne i utemeljene, bez prevelike mistifikacije.
Obožavao je svoj posao, do u tančine je znao svaki detalj o slici koja je pripadala zbirci koju je vodio, još dok je bio kustos Strossmayerove galerije, prije nego što će zauzeti ravnateljsku poziciju, a bio je zadužen za francusku zbirku. Pažljivo je proučavao naslikanu gospođu u narančastoj haljini, sliku Madame Récamier, koja se u ovoj galeriji našla iz donacije markiza Etiennea de Piennesa, odlazio je u Francusku, istraživao pripada li djelo Antoine-Jeanu Grosu. Bio je dovoljno promatrati dok je govorio o toj slici i shvatiti koliko on svoj posao voli. Sve sam to pratila iz prve ruke jer je moje prvo zaposlenje, još za studija povijesti umjetnosti, bilo upravo u ovoj galeriji. Mi, studenti, vodili smo posjetitelje u razgled zbirke, a Popovčak je bio onaj koji nas je "brifirao" za pojedine slike. Bio je kvalitetna osoba, lucidna i inteligentna, moj prijatelj. Bio je idealna osoba koja vas je mogla dočekati pred kraj fakulteta, kad je već trenutak da se suočite s realnošću, onaj koji je nas nekolicini studenata pomogao da se iznova zaljubimo u povijest umjetnosti, da shvatimo koliko je tajni, koliko još nedokučenih stvari u svakoj od slika ili kipova, koliko je to uzbudljiv posao.
Bio je bolestan, potom je na neko vrijeme ozdravio. Razgovarali smo, posljednji put, prije godinu i pol, za vrijeme najžešćeg lockdowna. Izdao je knjigu na kojoj je godinama radio, "Zlatko i Joyce Baloković. Donatori Strossmayerove galerije starih majstora". Bilo je u toj knjizi svega što se od ovog profesora povijesti umjetnosti i arheologije po struci moglo očekivati, marljivo istraženih, do ove knjige nepoznatih stvari o donaciji, pametne kontekstualizacije, zainteresirao nas je da se tematikom pozabavimo iz drugog ugla. Knjigu temelji na opsežnoj fotografskoj dokumentaciji iz fonda Baloković, koji je u vlasništvu HAZU-a, a mnoge su od fotografija bile prvi put u javnosti. U arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti čuva se, naime, u posebnoj kutiji, otisnutoj strojopisom, i autobiografija Zlatka Balokovića iz 1938. godine kojom se Popovčak služio pišući knjigu.
U njegov se znanstveni rad ubraja i biografija o slavnom donatoru fundusa Strossmayerove galerije starih majstora HAZU-a, markizu de Piennesu, koji se ističe brojem umjetnina doniranih Galeriji te osobito svojim osebujnim životom. Knjiga je bila rezultat novih faktografskih podataka te dokumentacijsko-slikovnog materijala kojim je upotpunjena markizova biografija. Radio je i izložbu portreta Josipa Jurja Strossmayera povodom obljetnice donacije. Zajedno s Đurom Vanđurom, danas također pokojnim, i Sanjom Cvetnić, istražio je fotografski arhiv Schneidera, koji je snimao spomenike kulture i umjetnosti.
Napisao je i knjigu o opusu Antona Vrlića te Vladimira Vrljića Ankina. U knjizi koja je promovirana ovih dana u Galeriji Kranjčar, a koju je napisao Mladen Lučić o Đorđu Jandriću, stoji posveta "Uz pomoć mog prijatelja Borivoja Popovčaka". Posvećen mu je i uvodnik teksta izložbe u Galeriji Matice hrvatske. Znalo se, nažalost, da odlazi, bolest se vratila.
Odlazak Borivoja Popovčaka velik je gubitak za likovnu scenu, nenadoknadiv.