Kipari iz Hrvatske našli su se u dosta neobičnoj situaciji da ne mogu sudjelovati na natječajima za javne spomenike, osim ako s njima ne sudjeluje i arhitekt.
Kako su Vojin Bakić, Ivan Meštrović i Ivan Kožarić, Marija Ujević i dr. autori nekih od naših značajnijih javnih spomenika, mora se priznati da je praksa pomalo neobična. “Mislim da je posljednjim primjerima prevršena svaka mjera”, kaže nam Alem Korkut, cijenjeni kipar i šef kiparske katedre na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti.
Raniji primjeri
Kap koja je prelila čašu natječaj je koji je upravo raspisan za spomen-obilježje stradalima u Domovinskom ratu u Krapini, koji je objavilo Društvo arhitekata Varaždin. Pismo koje je krenulo na inicijativu kiparske katedre ALU Zagreb osim Korkuta potpisali su njegovi kolege iz Splita, Rijeke i Osijeka. Pismo su poslali na ministarstva branitelja, kulture, uprave, Ured predsjednice RH, Sabor te društva arhitekata.
I neki raniji su ih primjeri zasmetali, kako navode: “Dovoljno je bilo pročitati uvjete natječaja za Spomenik domovini iz 2016. ili Spomenik žrtvama holokausta u Zagrebu iz 2017. koje je raspisalo Udruženje hrvatskih arhitekata, da bi se jasno vidjela praksa isključivanja kipara iz mogućnosti autonomnog autorskog pristupa.
Petrova gora
U navedenim primjerima traženi prilozi u sadržaju natječajnoga rada gotovo su isključivo prilagođeni znanjima i vještinama arhitekata, no ne u korist kvalitete vizualiziranja ili pojašnjenja prijedloga, što bi trebao biti imperativ”. Međutim, tek je natječaj u Krapini presudio da izađu u javnost jer, kako navode, “osim onemogućavanja autonomnog kiparskog pristupa, propisuje da se žiri sastoji od tri osobe, od kojih niti jedna nije likovni umjetnik, a u odgovorima na pitanja natjecatelja eksplicitno zabranjuje prilaganje modela (makete) uz natječajno rješenje”, kako navode te se dalje pitaju: “Kako to drugačije protumačiti nego kao namjerno sprečavanje kipara u pristupu natječaju?”.
Emil Jurcan, predsjednik UHA-e, kaže kako su većinu natječaja koji se spominju raspisala lokalna društva, pa nije sasvim upoznat s propozicijama.“Prostorna bi intervencija trebala biti interdisciplinarna sinteza, arhitekata, kipara, multimedijalnih umjetnika i sl,”. Znači li to da pojedinac nije sposoban za takvu intervenciju? “Nipošto. Bakićev spomenik na Petrovoj gori vrhunski je primjer kvalitete prostora”.