"Nakon duljeg promišljanja o prostoru na Malešnici, uz Ulicu Ivane Brlić Mažuranić, kažem ulicu jer teško da se ta aleja s nešto stabala može nazvati parkom, rješenje mi se javilo u snu. Pretočio sam ga u skicu u minuti, a Bernarda je jedina osoba na kugli zemaljskoj koja je toj problematičnoj formi, odnosno formama, koje se generiraju jednostavnim odizanjem ugla kvadrata, znala podariti istinski senzualnu zakrivljenost", govori arhitekt Krešimir Rogina koji je s kolegicom Bernardom Ivančan osvojio važnu arhitektonsku nagradu u Japanu. Od prijavljenih 268 radova, oni su ušli u užu konkurenciju i na kraju osvojili drugo mjesto. Kako sami, sportskim riječnikom govore - osvojili su srebrnu medalju na svojevrsnoj arhitektonskoj olimpijadi.
Natječaj provodi Shinkenchiku, Japan Architect i A+U, izdavač najpoznatijih japanskih časopisa za arhitekturu, od davne 1966. godine. Članovi žirija uvijek su vodeća imena japanske arhitektonske scene, poput Kenga Kume, Juna Aokija i Yoshiharua Tsukamota. Ovogodišnji natječaj s temom "Prostori suosjećanja" bio je posvećen postpandemijskoj arhitekturi. Naši su arhitekti za natječaj izradili maketu i videoanimacije te snimili petominutni film koji su putem videolinka predstavili na javnom žiriranju jer je putovanje u japansku prijestolnicu izostalo zbog pandemijskih uvjeta.
Osnovna tema nagrađenog rada je prikupljanje, pohrana, prepričavanje i smišljanje novih priča središnje Hrvatske usmenom predajom. Drugim riječima, projektom nazvanim Storiescapes autori tematiziraju odnos tradicionalne knjiške i nepisane obiteljske baštine središnje Hrvatske, a tu se uklapa i spomenuta ulica koja nosi naziv po Ivani Brlić Mažuranić.
Kako govori Bernarda Ivančan: "Storiespaces je svojevrsna matrica pozitivnih mogućnosti događanja u kojoj prostor balansirano i kontinuirano teče u svim smjerovima, tzv. oblikovni pokret koji prethodi podlozi u smislu potencijala i sila koje će tek u prostoru biti oslobođene".
Govoreći o njihovoj suradnji u vrijeme dok su bili u konkurenciji, Rogina je, uz ostalo, rekao: "Kolegica vješto racionalizira moju imaginaciju i fantazije, katkada i opsesije, odgovarajući na njih kreativnim imputima", te je nastavio da se "rad na natječaju uklapa u širu temu eksperimentalne i vizionarske arhitekture, one koja je u stalnom dijalogu s drugim disciplinama. Natječaj je pozivao na razmatranje svakodnevice u doba korone te fizičku komunikacije među ljudima, pozivajući na imaginiranje prostora interakcije, "stvarnog prostora koji djeluje na ljudske osjećaje, a kojeg je nemoguće kreirati digitalnim putem".
Još od devedesetih Rogina se bavi dijalogom između virtualnog i fizičkog prostora, a kako mi je rekao u intervjuu prije tri godine: "Arhitekturi shvaćenoj vrlo usko, kao građevinarstvu, definitivno je odzvonilo u tom uberiziranom, facebook vremenu. U budućnosti će ljudi imati aplikaciju koja se zove gradim kuću, uključit će tu aplikaciju i sami sebi projektirati kuću sa svim statičkim proračunima. Nakon toga će na 3D printeru isprintati tu kuću. I to nije daleka budućnost. Gospodin arhitekt to je arhaično zanimanje, arhitektura shvaćena tek kao razvlačenje dugih crnih linija je za muzej arhitekture, za prošlost. Treba se resetirati u novom dobu."
Krešimir Rogina već je dobivao nagrade na konceptualnim natječajima Shinkenchiku i Central Glass u Tokiju. Nastupio je četiri puta na Venecijanskom bijenalu i zajedno s Vinkom Penezićem realizirao Kuću hrvatsko-japanskog prijateljstva u Tokamachiju u prefekturi Niigata.
S Penezićem je koautor mnogih projekata, među kojima su i Plivačko-vaterpolistički centar, Atletski stadion Mladost u Zagrebu, župna crkva Sv. Mihajla na Lapadu u Dubrovniku, Župna crkva u Dugavama, stambena zgrada za zbrinjavanje stradalnika Domovinskog rata u Vukovaru, Dječji vrtić Jarun u Zagrebu i mnogi drugi.