MODERNA GALERIJA

Prizori ljudi naguranih u kavanama i sumornog života na selu nakon poplava dominiraju izložbom

Postav izložne
 Goran Vranić
Najbolja je dionica posvećena socijalnoj tematici. No čekamo postav suvremene umjetnosti, tad će se bolje moći čitati autorski rukopis

Na samom kraju novog postava Moderne galerije nalazi se slika "Poplava" čiji je autor Krsto Hegedušić. Tema su slike težak život na selu, elementarne nepogode koje selo često znaju zadesiti. Tridesete su godine prošlog stoljeća, nisu ih zaobišli ekonomska kriza i depresija.U prvom planu seljaci oplakuju čovjeka koji je umro, u pozadini je stradala životinja, još dalje na horizontu seoske kućice. "Poplava" je upravo pa ilustrativni primjer jakog društvenog angažmana u umjetnosti.
O slici je svojedobno pohvalno pisao i slikarev prijatelj Miroslav Krleža, imali smo ju i priliku gledati na izložbi posvećenoj socijalno angažiranoj grupi "Zemlja".

image
Krsto Hegedušić: Poplava
Moderna Galerija


Slika sumornog života na selu pogođenog elementarnim nepogodama među highlightima je izložbe. Autori novog viđenja zbirke galerije u Hebrangovoj ulici ravnatelj je Branko Franceschi sa četvero kustosa. Na mjesto ravnatelja, podsjetimo, Franceschi je došao početkom prošle godine, no planove koje je imao na početku odgodili su pandemija pa potres. Potres je i djelomice oštetio ovu galeriju, iako su se oni poprilično brzo otvorili i imaju intenzivan program posljednjih mjeseci.


Običaj je do sada bio da novi ravnatelj pruži novo viđenje zbirke galerije kao svojevrstan autorski potpis i potom da postav tako ostavi sljedećih nekoliko godina koliko mu već traje mandat, uz neznatne izmjene. Franceschi je odmah na početku svojeg mandata upozorio da neće raditi na ovaj način jer smatra da navedeni pristup, kako je rekao, obeshrabruje posjetitelje, upitavši se pri tom sljedeće: ako ste jednom vidjeli neki postav u srednjoj školi, koji bi bio vaš motiv da se vratite. Tu bi se, doduše, dalo polemizirati, jer motiva bi se moglo pronaći.


Osim toga, u fundusu je ove galerije jedanaest tisuća umjetnina. Ne zaslužuju baš sve da budu u stalnom postavu jer je kod nas običaj da se nekritički primaju ama baš sve donacije, dok vani u pravilu muzeji odlučuju koje će od ponuđenih donacija uzeti. Ovakva je izlagačka politika, da stalni postav bude podložan promjenama i novim interpretacijama, u svakom slučaju prilika da se vidi ipak nešto veći dio tih umjetnina. Novost je i da se preko QR koda može pročitati o pojedinom djelu, kontekstu u kojemu je nastalo.


Prvi dio postava završava s tridesetim godinama prošlog stoljeća, a počinje sredinom 19. Riječ je o nacionalnom postavu, s jednim izuzetkom, odvojenim, doduše na izložbi od ostatka; slikama Nicholasa Roericha, ruskog slikara, književnika, teologa, filozofa koji se bavio i planinarenjem i hipnozom. U fundusu galerije njegovi su romantičarski pejzaži otkriveni prije desetak godina.


Što se tiče ostalog, i bojama su jasno naznačene razlike: 19. stoljeću pripada plava boja zida, a 20. stoljeću crvena boja. Kronološki je najstarija slika na izložbi pejzaž. Izložba završava seoskim motivom, a i u prvoj sobi je dominantan jedan: riječ je o "Guščarici na Savi" Nikole Mašića, slici povećih dimenzija, umjetnikovom remek-djelu. Uz sliku, izloženo ih je desetak manjih, studija za djelo: način na koji slika guske sjajan je primjer domaće animalistike.


Brojčano, dominiraju slike nad skulpturama. Nisam brojila, no rekla bih da je po broju zastupljenosti radova na prvom mjestu Ljubo Babić, inače i sam svojedobno ravnatelj Moderne galerije, kustos, slikar, kritičar. Nisu se odlučili za umjetnikov "Autoportret pred izlogom", nastao 1929. godine, samo nekoliko mjeseci nakon što je prerano izgubio kćer: shrvani je Babić u sivom odijelu, promatra zagrebački izlog u kojemu su osmrtnice, jedno od njegovih jačih djela. No, zato je sjajan njegov "Hrvatski seljak", slika povećih dimenzija, kao i nekoliko motiva s umjetnikovih čestih putovanja. Nisam do sada vidjela njegovu sliku "Krist", reduciranu na temeljne elemente, koja je sada je izložena.


Simbolizam među ostalim predstavlja slika Gabrijela Jurkića "Put u vječnost". Riječ je o jednoj od slika koja je otkupljena u mandatu bivše ravnateljice Biserke Rauter Plančić, kao i Hegedušićeva slika "Na Dravi": obje su sada u stalnom postavu.
Česti su prizori slikani dvadesetih i tridesetih godina oni iz krčmi, ljudi naguranih za jednim stolom. Ovi prizori iz perspektive naših posljednjih godinu dana djeluju skoro pa nadrealno. Ističe se slika "Četvero kod stola" Vilka Gecana. Akt je izuzetno česta tema u razdoblju koje obuhvaća izložba, pa je za vjerovati da nije bilo lako odabrati: izlažu "Ženski akt s novinama" Vladimira Becića, a nezaobilazna je, naravno, "Venera iz predgrađa" bonvivana Milivoja Uzelca.

image
Detalj slike Vilka Gecana


Ipak, najbolja dionica izložbe je spomenuta posljednja u kojoj je naglasak na socijalnoj tematici, gdje su slike "Prehrana", ljudi koji čekaju gladni na red u pučkoj kuhinji Marijana Detonija, "Seljaci" Otona Postružnika, spomenuti Hegedušić... Ima i naive, primjerice Generalićev "Pogreb Štefa Halačeka". Otkriće su mi fotografije sa sela koje potpisuje Zlatko Gurski, ime za koje do sada nisam čula. Dinamičan postav u svakom slučaju, ambiciozno zamišljen, no klasike je, Bukovca ili Medovića, nemoguće izbjeći. Kustoski se rukopis bolje čita kada se interpretira suvremena umjetnost, pa čak i ona nastala u drugoj polovici 20. stoljeća, čemu se veselimo i što iščekujemo.q

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. svibanj 2024 17:42