Iz raznih krajeva svijeta, od Amerike, preko europskih zemalja, u Galeriju Klovićevi dvori, počele su pristizati umjetnine Ivana Meštrovića. Riječ je o najvećoj do sada izložbi ovog umjetnika, pokazat će preko dvije stotine umjetnina. Izložba se otvara 22. studenog, a mi smo prvi zavirili u Klovićeve dvore, gdje, s nužnim bijelim rukavicama na rukama, dvije kustosice Petra Vugrinec i Barbara Vujanović, uz pomoć tehničke službe, pažljivo otvaraju sanduke s umjetninama. Petra Vugrinec muzejska je savjetnica Klovićevih dvora, i doktorirala je na temu simbolizma u hrvatskoj umjetnosti, dok je Barbara Vujanović muzejska savjetnica Atelijera Meštrović, te je na opusu ovog umjetnika i doktorirala.
Izložba je procijenjena na 30 milijuna eura. Teško se prisjetiti kad je posljednji put neka izložba bila procijenjena na te novce. Na pitanje koji su i koji će biti modeli čuvanja, Petra Vugrinec odgovara: "Meštrovićeva djela nedavno su spomenuta u kontekstu vrijednosti koju postižu hrvatski umjetnici na europskim aukcijama kao najvrednija, te je u tom smislu i vrijednost ove izložbe neprocjenjiva. Njegov opus ima dakako veliki financijsku, ali mnogo veću afektivnu vrijednost. Čuvanje izložbe stoga je možda i najskuplji segment organizacije, osobito jer se proteže na sve tri etaže Galerije te u foajeu i atriju. Postoje brojne restrikcije kojih ćemo se morati pridržavati tijekom izložbe, a na tom zadatku angažiran je i velik broj ljudi. Svaka, pa i najmanja šteta na Meštrovićevu djelu, bilo kamenu, drvu ili gipsu nenadoknadiva je".
Najteže umjetnine imaju i dvije, tri tone. Između prijevoza i čuvanja umjetnina, dvije kustosice nam govore, tehnička ekipa već mjesecima praktički ne spava: "Prijevoz, demontaža i montaža skulptura od kojih neke teže više tona zaista su nezamislivo težak i odgovoran posao. Gradile su se skele, mjesecima se pripremaju sanduci i posebno ugađaju za svaku umjetninu, a ispitivali smo i nosivost kuće. Upravo iz toga razloga neke je umjetnine poput drvenih giganata Adama i Eve iz Galerije Meštrović u Splitu bilo nemoguće izmjestiti, a neke će umjesto na katu, posjetitelje čekati u prizemlju, upravo zbog svojih dimenzija ili težine. Međutim, moramo se svima koji s nama rade na ovoj izložbi zahvaliti i reći da su odradili odličan posao, dostojan svjetskih muzeja".
Mnoga djela dolaze iz inozemstva. Portret umjetnikove velike ljubavi, po neki tumačenjima i i najveće, djelo koje pokazuje lijepu češku umjetnicu, prvi put će se u Hrvatskoj izložiti. Růžena Zátkova bila je, dakle, jedna od najvećih ljubavi Ivana Meštrovića koji je imao nekoliko velikih ljubavi u životu. O ljubavi između Růžene i Meštrovića, ali i o odnosu s prvom suprugom Ružom Klein, drugom Olgom Meštrović te Marijom Banac govori autobiografski roman "Vatra i opekline". Podsjetimo, pisali smo kako je Ruža Klein, s kojom je tada bio bila poprilično ljubomorna na kolegicu, češku slikaricu Růženu Zátkovu (zvala ju je demonska Zatkova). Ostalo je zabilježeno kako je Meštrović vodio češku slikaricu u Sikstinsku kapelu, kako bi gledala Michelangelove putene aktove. Nije niti tajna kako je Meštrović ipak Ružu naposlijetku ostavio jer nije mogla imati djecu, što je on silno želio, pa je oženio Olgu, dok je Ruža živjela - pokraj njih. Sve su te žene u mnogim njegovim djelima.
Barbara Vujanović govori: "Njezin sam portret pokazala na Meštrovićevoj izložbi održanoj u Pragu prošle godine. O njemu su hrvatski povjesničari umjetnosti dosta pisali, no nikada nije bio izložen kod nas. Također, njihov je odnos materijaliziran i u kapelici Gospe od Anđela, Mauzoleju obitelji Račić u Cavtatu. Samim portretom Meštrović je iskazao svoju kiparsku inventivnost, fokusirajući se na najbitnije aspekte njezine ličnosti, te dajući time svjedočanstvo intimnog trenutka".
Petra Vugrinec nastavlja: "Saznaj tajnu ljubavi, riješit ćeš tajnu smrti i vjerovat da je život vječan." geslo je zapisano na zvonu spomenutog mauzoleja. Sama izložba uključivat će mnoge Meštrovićeve skulpture inspirirane ljubavlju prema ženama koje su obilježile njegov život i stvaralaštvo".
Petra Vugrinec upozorava i na veliku subverzivnost ovog kipara, aspekt koji do sada i nije toliko obrađen: "Meštrovićevo su rano stvaralaštvo u bečkom periodu odredile skulpture iznimne snage i hrabrosti. Pomislimo li da je kao student iz tradicionalne provincije s crvenkapom na glavi umjesto šešira bio toliko smion i sa samo dvadesetak godina na plećima oblikovao Žrtvu nevinosti, Veneru naših dana, Strast, ili pak Mrtvu majku..., a posebice Laokoona mojih dana, sve početkom 20. stoljeća, nisam sigurna shvaćamo li razmjere umjetnikove subverzije. Kršnjavi i Matoš oštro će protestirati protiv takvih motiva smatrajući ih nedostojnim za prikazivanje, a Kršnjavi i nepromišljenim činom bez lukrativne strategije mladog kipara".
Nabraja djela s motivima iz antike, obrađena na suvremeni način, poput Venere naših dana, koja rađa u trudu i muci što je čovjeku imanentna, zatim Laokoona, muškarca stegnutog udovima žene što će poput udava istisnuti posljednji dašak života, arhetipski su izvori inspiracije Meštrovićeva simbolističkog univerzuma u nastajanju.
I doista je neprijeporno čudno kako je mladić odgojen na primarnim izvorima usmene književnosti i Svetom pismu u samo nekoliko godina umjetnošću apsolvirao Schopenhauera i Freuda, Schnitzlera i Hofmansthalla, te je poput zdravoga u bolesnom ambijentu odmah inficiran bolešću suvremene tjeskobe. Pogledamo li s odmakom interpretativnih taloga tehnike, tehnologije i komparacije s utjecajima Meštrovićevih suvremenika reljefe Razbludni starac ili Draškanje (oba 1906.) te usporedimo li ih s akcijama suvremene konceptualne umjetnosti i performansa čija se inovativnost mjeri indeksom šoka i radikalnog odmaka od društveno prihvatljivog i vratimo li se opet na pitanje Meštrovićeva podrijetla, pa ako hoćete i bečke malograđanske sredine u kojoj su Klimtove Fakultetske slike samo koju godinu ranije odbačene kao društveno neprihvatljive, shvatit ćemo razmjere Meštrovićeva moderniteta i beskompromisnoga umjetničkog nagona.
Opisuje Meštrovićevu skulpturu Venere ili Laokoona, djelo u borbi za umjetničkim slobodama: "Žena je obujmila muškarca daveći ga svojom ljubavlju kao udav. Matoš će o toj skulpturi pisati da je prikazan čin parenja, koji je, kao i čin rođenja, nedostojan umjetničkog dlijeta. Odnosno na sljedeći način: "Umjetnost je golotinja koja nema razloga za stid, ali Laokoon mog vremena je umjetnina, dostojna ‘posebnih kabineta‘ i javnih kuća, ali nedostojna izložbe koja još nema potrebe sadičkih grčeva i u mramorne grupe pretvorenih kantarida. Da takove stvari pravi kakav bolestan i hiperkulturan, rafiniran čovjek kao Baudelaire, u potrebi ispovijesti ili protesta, gledao bih na to kao kuriozitet, ali kada to čini jučerašnji čobanin i zdravi kremeniti primitivac, zaključujem, da takav gest nije iskren i da je učinjen napola za mistifikaciju, napola za reklamu, kakvu danas najbolje pravi skandal i sablazan."
Koja je, po njima, najčešća pogrešna percepcija Ivana Meštrovića u javnosti, svjesni smo da ih ima poprilično, pitamo dvije kustosice. Petra Vugrinec reći će kako su se obje tom temom i bavile u svojim tekstovima koji prate izložbu. Kako nastavlja: "Prema mojem mišljenju Ivan Meštrović ključna je identifikacijska točka našeg nacionalnog identiteta prema van, u inozemstvu. Time se bavim u svom tekstu, ali i Meštrovićem kao dijelom osobnog identiteta, čak malo i svojeg".
Barbara Vujanović govori: Kada se priča o Meštroviću, najčešće se pribjegava superlativima, pozitivnog i negativnog predznaka. Tome svakako doprinosi nevjerojatna širina njegova djelovanja, koja je uključivala politički, pedagoški, spisateljski i drugi rad. No, kada se vratimo na njegovo kiparstvo, čini mi se da ocjena njegovih djela često sklizava u područje stereotipa. Analizom, koja počiva na lučenju klasične, mediteranske tradicije, dolazim do arhetipa, kao osnovnog polazišta Meštrovićeva promišljanja, bilo da reinterpretira postojeće ili da stvara vlastite arhetipove. Arhetipska univerzalnost čini njegov opus otvoren i mnogim današnjim pitanjima, umjetničkim i društvenim.
Odgovaraju na pitanje i kako ga zamišljaju, kakva je osoba privatno bio? Petra Vugrinec kaže: "Strastven i silan. Nježan i melankoličan", a Barbara Vujanović: "Karizmatični radoholičar. I evo nas ponovno u problemu stereotipa!"
Družio se s mnogim protagonistima epohe. Nabrajaju neka od najzvučnijih imena: "Meštrović je stvorio iznimno veliku mrežu kontakata, koju je gradio sukladno političkoj i društvenoj situaciji, te umjetničkim interesima. Teško je izdvojiti samo neke. Susretao se primjerice s obitelj Masaryk, čehoslovačkim predsjednikom Tomášom i njegovom djecom, Alicom i Janom, s kojima je izmjenjivao političke informacije i stajališta, te s kraljevskim obiteljima kao što su Karađorđevići i Savojska dinastija. U rimskom salonu obitelji Signorelli družio se s glumicom Eleonorom Duse i književnikom Maksimom Gorkim. Potom, jako su važni doticaji s francuskim kiparom Augusteom Rodinom, koji je na njega imao velik utjecaj na početku karijere. Meštrovićevi kontakti i kontekst druženja sa značajnim ličnostima prošloga stoljeća prelaze gabarite intervjua ali valja izdvojiti još i industrijalca i mecenu Secesije Karla Wittgensteina ili Bertu i Emila Zuckerkandl, književnicu i liječnika, profesora anatomije – ugledne pripadnike bečkog društvenog života. Njegova umjetnost inspirirala je brojne književnike poput primjerice Marguerite Yourcenar, a Miroslav Krleža imao je vrlo kompleksan i proturječan odnos s kiparom. Književnik William Butler Yeats pozvao ga je da sudjeluje na natječaju za oblikovanje irskih kovanica nakon osamostaljenja države".
Na izložbi su surađivale i s nasljednicima obitelji Meštrović kojih je poprilično, Meštrović je imao četvoro djece, pa unuke, praunuke... "Obitelj Meštrović nositelj je autorskih prava te im zahvaljujemo na svim privolama koje smo bez problema dobile. Posebnu zahvalu dugujemo umjetnikovu sinu Mati i njegovoj supruzi Rumjani na podršci.