Danas napuštena, propala Sveučilišna bolnica u Blatu, golemi projekt bivše vlasti, posljednjih je godina omiljena destinacija mnogim uličnim umjetnicima i grafiterima.
Mi smo do Blata došli u društvu Tee Jurišić, kako bismo pogledali rad jedne od najboljih hrvatskih ilustratorica, koji je nastao ovih dana, na temu koronavirusa. Priroda je oko ovog kompleksa raskošna, rano je prijepodne, mnogi u blizini šeću pse, nekoliko ih je dovelo malu djecu, malo na svjež zrak, no uz potrebnu distancu.
Dobra svjetlost
Put do dobre umjetnosti u ovom slučaju nije lak. Kako bismo pogledali njezin najnoviji rad, popeli smo se stepenicama na visoki drugi kat, svaka druga stepenica propada. Ima tu i doze avanture. “Ovaj prostor je golem i vjerojatno se narednih deset godina neće ispuniti grafitima i muralima”, govori Tea Jurišić. “Pokušala sam pronaći neki zid na kojemu je dobra svjetlost, no nisam se željela penjati jako visoko, ne znam koliko je oštećeno u potresu.”
Tema je murala, dakle, pandemija koronavirusa. Troje se protagonista, zdravstvenih djelatnika, s ogromnim injekcijama u rukama, stojeći uz planet, koji je također u obliku koronavirusa, protiv virusa bori. Umjetnicu je inspirirala inicijativa Sekundarni dom Split, a slične inicijative postoje već u Engleskoj, Italiji, SAD-u... “Imala sam ideju i prije nacrtati grafit na temu virusa. Dan ranije sam i kupila boje, no izvorno sam imala drugačiju skicu. Nakon što su me nazvali iz Sekundarnog doma Split, da napravim neku ilustraciju za njihovu inicijativu, ili da im ustupim postojeći rad, napravila sam ovu kompoziciju. Naime, zamišljena je kao potpora radnicima u zdravstvenoj industriji, liječnicima i medicinskim sestrama, koji rade sa zaraženima, a nemaju osiguran smještaj. Mogu se vratiti nakon posla doma, no postoji rizik da zaraze svoje obitelji. I onda o vlastitom trošku sami sebi plaćaju smještaj da bi mogli nastaviti raditi. Split je pun prostora koji se iznajmljuju. Ideja je da se pokaže malo solidarnosti među građanima i da te se prostori ustupe radnicima u zdravstvu.” Sekundarni dom bi pomogao i onim građanima koji trebaju biti u samoizolaciji, a nemaju za to prostora.
Protagoniste grafita autorica je zamislila na sljedeći način: “Poput likova su iz Ramba ili poput superjunaka koji koriste svoju moć i znanje kako bi pomogli zajednici. Spuštaju se sa svojim padobranima prikazanima u obliku zaštitnih maski. Držeći velike injekcije u rukama, obučeni kao liječnici, oni pucaju na planet koji je također u obliku virusa. Volim istodobno koristiti nekoliko metafora, a ilustracija je, vjerujem, dosta jasna”. Planira li nastavak grafita? “Moguće”.
Zašto baš Sveučilišna bolnica, pitamo autoricu.
Napuštena galerija
“Inače imam afinitet prema napuštenim prostorima, to su praktički zaboravljene građevine. Bolnica se s ceste ne vidi, od rotora je udaljena. Prvo sam došla istražiti teren sama, pa s prijateljima i s dečkom. Nakon što sam bolnicu prvi put ugledala, ostala sam iznenađena koliko je ogromna. Kako sam istraživala sve katove i sve dijelove kompleksa, primijetila sam da se pretvara u veliku napuštenu galeriju. Mislim da je gradnja prestala 1992. godine, i od tada su ljudi ilegalno počeli ulaziti. Sada je ispunjena djelima uličnih umjetnika, iz Hrvatske, a vjerujem i šire. Ona je lijepa u svojoj ružnoći. Dok sam crtala grafit, uživala sam u pjevu ptica i u samoći.”
Grafit ima dimenzije pet puta tri metra. Radila je na njemu čitav dan, no kako joj je ponestalo crne boje, došla je i sljedeće jutro da ga dovrši: “Bila sam poput nekog voajera s prozora jer su ispod prolazili mnogi šetači i biciklisti, koji su gledali i snimali. Oni mene nisu vidjeli, a ja sam vidjela njih.”
Efekt sitotiska
Umjetnici ovih dana teško nalaze boje, ako se nisu ranije opskrbili, pa pitamo Teu Jurišić, gdje je pronašla boje. “U velikom trgovačkom centru koji je otvoren nakon potresa u Zagrebu, jer je ljudima trebao građevinski materijali.” Koje boje koristi za grafite? “Boju za beton, za vanjski i za unutarnji prostor. Dakle, crnu za beton, običnu bijelu, i zatim sam u njih miješala pigmente kad bih pokušavala dobiti narančastu i plavu nijansu.” I inače koristi jak kolorit? “Ne znam kako se to razvilo, no dok sam studirala na Likovnoj akademiji koristila sam samo crnu boju, tuš. Kasnije sam boju počela razvijati pod utjecajem profesora. No, ne koristim previše tonova. Kada slikam na zidu, izgleda kao da je netko napravio sitotisak.”
Teu Jurišić prvi put sam zapazila u Laubi, izlagala je duhovite ilustracije na temu pjesama čije stihove ljudi pogrešno pjevaju. I njezini noviji radovi, ilustracije na temu koronavirusa, nose dozu humora. Primjer je ilustracija o ljudima sakrivenim iza gomila wc papira: “I humor je potreban da bi se ljudi mogli nositi s čitavom situacijom. S wc papirom je u jednom trenu nastala čitava strka, domino efekt. Prikazala sam ljude koji su preplašeni i sakrivaju se u dvorcu od kula od papira, misleći da će tako spriječiti ulazak virusa.” Druga ilustracija pokazuje Talijane kako pjevaju na balkonima: “To su bile lijepe vijesti u moru brojki i crnih statistika. Talijani imaju temperament, oni su mediteranski narod koji voli slaviti i pjevati. Nacrtala sam ih na prozorima, a pjesmu sam prikazala u formi crtovlja iz kajdanki. To crtovlje ujedno daje iluziju rešetaka na prozorima.”
Što voli u uličnoj umjetnosti, pitamo ovu autoricu. “Velike formate”, odgovara. “Često radim doma za stolom na papiru, delikatne tehnike. Nakon što izađem, osjećam se slobodno. Ljudi mogu vidjeti što radim, ne moraju u galerije.”