Dubrovački slikar Viktor Daldon još je jedan od umjetnika koji se ovo ljeto uhvatio u koštac s impresivnim no zahtjevnim prostorom jedne od najljepših dubrovačkih palača, onim u atriju Sponze. Naslovljena “Time Out” Daldonova izložba odvija se u sklopu popratnog programa 71. Dubrovačkih ljetnih igara (do 25. kolovoza) i donosi dosad neizlagana djela tog umjetnika nastala od 2004. do 2020. godine, no s naglaskom na novim radovima.
Daldon se ovaj put predstavlja slikama većih dimenzija naglašene geste ostvarenim pretežno u crno-bijelom koloritu te monokromnim platnima na kojima je slikarski potez gotovo u potpunosti negiran. Dok će u radovima jake ekspresije posegnuti za najrazličitijim intervencijama, poput grebanja ili urezivanja po platnu, ispisivanja riječi, slova, zna se čak koristiti šablonima ili pak uzorcima zidnih tapeta, u monkromima koristi sasvim druge tehnike. Ponekad su oni, poput radova u Sponzi, čista materija bez vidljivih poteza kistom, gruba tekstura nanesene boje (Crveni kvadrat), a ponekad i na njima intervenira, dajući im tek pokoji akcent u drugoj boji. Takav su primjer crni monokromi gdje su prisutni čak tragovi pisanja rukom na mjestima gdje bjelinom kao da otvara sliku, ostavljajući dojam stanovite zagonetnosti, a promatrač se stavlja u poziciju dešifriranja “sadržaja” koji mu slikar crnom bojom prekriva (“Grube riječi”).
Izložba, ukratko, donosi dvije krajnosti, koje se u nekim radovima i prožimaju, u opusu jednog od najzanimljivijih umjetnika nove generacije kada je riječ o suvremenoj hrvatskoj slikarskoj sceni. Sam naziv izložbe, “Time Out”, kako ističu u popratnom tekstu, podsjetnik je na stanje neobičnog zastoja mehanizma svakodnevnog života u koje smo donedavno svi bili uronjeni, na prisilnu pauzu koja je relativizirala niz stvari, a možda nam i otvorila nove vidike.
Rođen 1972. godine u Dubrovniku, Viktor Daldon slikarstvo je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2001. godine u klasi Eugena Kokota, kada je dobio i Rektorovu nagradu. Izlagao je na brojnim skupnim i samostalnim izložbama, a na Dubrovačkim ljetnim igrama radovi su mu bili predstavljeni i u sklopu skupne izložbe “Užasi zavičaja: suvremeni dubrovački umjetnici” koja je 2018. godine bila ostvarena u suradnji s Art radionicom Lazareti.
Izložba se zove “Time Out”, na što se referira taj naziv?
- Kako je izložba dogovorena skoro prije godinu dana, prije cijele ove situacije s korona virusom, prvotni naziv izložbe, a i izložba sama, trebao je biti drukčiji. Neizvjesno je bilo hoće li izložbe uopće biti. Tada sam počeo mijenjati koncept izložbe i usput tražio novi naziv. Želio sam naziv koji će imati smisla ako izložbe bude, a opet da štima i u slučaju da izložbe ne bude, tj. da ostane samo naziv kao takav, u nekoj najavi ili slično. Imao sam nekoliko mogućnosti, ali u trenutku dok sam završavao jednu sliku i razmišljao o tome, vrtio se album Davea Brubecka, naziva “Time Out”. To je bilo to. Stvar koja je tada svirala bila je “Take Five”.
Radovi s kojima se predstavljate obuhvaćaju širi vremenski raspon, je li riječ o svojevrsnoj retrospektivi?
- Nije u pitanju retrospektiva, samo su dva rada starija. Kako sam već rekao, izložba je trebala izgledati drukčije, ali najviše zbog karaktera prostora, i laganog nedostatka prirodnog svjetla, odlučio sam se za ovo što će biti. Izbacio sam neke monokrome, i tamnije stvari…
Koje za vas značenje imaju monokromi i s kojim se likovnim problemima bavite u tom segmentu vašeg stvaralaštva?
- Sve je stvar trenutka kada radim. Jednostavno nekad dođe do zasićenja bojom, ili mi smeta mogućnost nekakve naracije. Kao u glazbi na primjer, dosta vam je velikih harmonija i melodija, dovoljan vam je dobar ritam, i bas. Premda uvijek, onako skriveno, u ovim ‘crnim’ slikama, ima i drugih boja. Na primjer, dosta plave.
Jedan od radova zove se “Crveni kvadrat”, je li riječ o refrenci na Maljeviča ili?
- To je ostavljeno gledatelju. Vi imate asocijacije koje su svojstvene samo vama. S onim što ste vidjeli, što znate i sl. Ova poveznica s Maljevičem mi se sviđa, zato što indirektno svaka moja slika ima veze s njegovim “Bijelim kvadratom na bijeloj podlozi”. Dok sam studirao, slikao ovako i onako, u jednom trenutku, došao sam slikajući do tog kvadrata. Tada je jedino to i takvo imalo smisla. Osjećaj je bio dobar, ali ujedno i frustrirajući, jer mi je teško bilo naslikati bilo što drugo. Mislio sam prestati. Nisam. Ponovno sam naslikao Bijeli kvadrat, samo tada sam, na njemu napravio jednu malu grešku. I nakon toga, nastavio griješiti sve više i više.
Kako gledate na suvremenu dubrovačku umjetničku scenu i u kolikoj ste mjeri uključeni u nju?
- Uključen sam već samo činjenicom da sam tu, i da radim ovo što radim. Nisu uvijek samo slike moj medij, nekad koristim objekte, video, fotografije itd. Volio bih biti angažiran i s one druge strane, ne samo kao autor, ali za sada na žalost nemam vremena za to. Mislim da je scena jako dobra, pogotovo s obzirom na relativno mali grad. Teško mi je iznutra pričati o tome, ali ono što ja vidim kao jednu od bitnih kvaliteta je ta da su izričaji umjetnika dosta heterogeni, premda ih spaja sličan ili istovjetni stav. Jako su bitni, naravno, ljudi (umjetnici i kustosi) koji su to kao takvo sabrali i predočili široj publici, bilo u Hrvatskoj ili izvan nje. Ne mogu ih sve nabrojiti, ali neizostavni su Slaven Tolj i Art radionica Lazareti, Antun Maračić, kustosice iz Umjetničke galerije Dubrovnik, Kuće Bukovac itd.
Živite izvan Dubrovnika, u Brsečinama, što vas je navelo na taj korak i kako izgleda život u toj svojevrsnoj izolaciji od Grada?
- Slučajno. Odrastao sam u gradu, bilo je lijepo, i bilo je drukčije. Moja supruga je odrasla u New Yorku. Kad sam došao ovdje, nije bilo ničeg. Bilo je super. Nije bilo ni vode. Ništa. Sviđao nam se mir…
