Labin Art Express, osnovan još 1991., s podosta ambicioznim programom lokalnog umjetnika Deana Zahtile, na mjestu nekadašnjeg rudnika uz koji velikim isklesanim kamenim slovima piše Tito, a s idejom promoviranja suvremene umjetnosti na toj lokaciji, imao je svoje bolje i lošije godine. U sklopu LAE-a su pokrenuli i Bijenale industrijske umjetnosti. 2016. godine su izložili djela Josepha Beuysa, iz kolekcije barunice Lucrezie de Dominizio Durini. Beuysov se mističan rad skoro pa idealno uklopio u prostor nekadašnje Lamparne.
Ostale je suvremene umjetnike te 2016. godine birao, čini mi se, Damir Stojnić, i sam iznimno zanimljiv slikar, šteta da njegov rad češće nemamo prigode gledati. Desila se u Labinu i dobra i nagrađivana suvremena arhitektura, dio rudnika su u Gradsku knjižnicu pretvorili arhitekti Žalac, Grubiša, Gamulin i Presečan. Ove se godine LAE, odnosno Industrijsko bijenale, udružio s Rijekom Europskom prijestolnicom kulture, pa se održava na šest lokacija, Labin, Opatija, Pula, Raša, Rijeka, Vodnjan. Rijeka EPK je imala sveukupno ambiciozniji likovni program, uključujući i izložbu Nan Hoover.
Nije se dogodio zbog svima poznatih okolnosti. Izložba “Ravno u sunce” među najboljim je ovogodišnjim likovnim programima, i EPK, i općenito. Naći će se na njoj djela umjetnika moderne poput crteža Antuna Motike, Puljainam, iz 1917., potom djela suvremenih umjetnika kao što je Martina Orlić koja veze na krpama za suđe i stolnjacima motive iz Brodogradilišta Uljanik, duhovita instalacija Erwina Wurma, rad međunarodno priznate slovenske umjetnice Jasmine Cibic, pa Hane Miletić koja se bavi bivšom zgradom Modne trikotaže Arena u Puli...
A, kako se moglo primijetiti za vikend, LAE je očito postao i sjajna lokacija za selfije.