"Puno slanih pozdrava iz Vodica" ili "Puno sunčanih pozdrava iz Šibenika" primjeri su nekih od dobro nam znanih poruka s razglednica koje smo, obično ljeti, razmjenjivali dok ih u pozadinu nisu poslale nove, digitalne opcije.
Iako su nove tehnologije našu komunikaciju nepovratno transformirale, razglednice u sjećanju mnogih ljudi zauzimaju važno mjesto. No one nisu ograničene samo na kutke naših sjećanja. Neki ljudi i danas na tavanima, u ukrasnim kutijama i drugim kutcima kuće čuvaju razglednice koje su prozor u neko drugo vrijeme.
Upravo njima obraća se "Pozdrav iz Hrvatske", akcija Nacionalne sveučilišne knjižnice u Zagrebu, kojoj je namjera daljnja digitalizacija razglednica. Knjižnica, stoga, poziva širu javnost da, ukoliko u posjedu ima razglednice, osobito one malih mjesta, omogući Grafičkoj zbirci NSK da ih digitalizira te time učini daljinski dostupnima. Svoje stare razglednice malih mjesta diljem Hrvatske građani mogu donositi od 17. listopada, svakoga ponedjeljka uz najavu na adresu elektroničke pošte: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.. Pošto se skeniraju, razglednice će se vlasnicima vratiti.
"Počeli smo od starih razglednica Zagreba. Stare su nam razglednice vrlo zanimljive, a i zahvalne su stoga što ne podliježu autorskom pravu, već spadaju pod javno dobro. Cilj nam je obogatiti digitalnu zbirku, a korisnicima omogućiti pristup razglednicama različitih mjesta", kaže povjesničarka umjetnosti pri Grafičkoj zbirci NSK Tamara Ilić Olujić, čiji posao podrazumijeva brigu za 150 000 razglednica pohranjenih u spremištu Knjižnice.
Kako li je NSK došao u posjed tolikog broja razglednica, priupitali smo našu sugovornicu.
"Razglednice smo sustavno počeli sakupljati nakon 1957. godine. Do nas su dolazile primarno u vidu dara ili pak kupnjom. Građani bi pri pospremanju tavana našli razglednice te, umjesto da ih bace, donijeli u Knjižnicu. Nekada bi došle iz zbirki nekadašnjih kolekcionara, a za značajan broj zaslužni su i obavezni primjerci, koji su nam udvostručili zbirku. Naime, izdavači iz cijele Jugoslavije bili su nam dužni poslati dva primjerka svake tiskane razglednice. Tako bi nam dolazile razglednice iz svih centara bivše države, Sarajeva, Ljubljane, Skopja, Beograda", objašnjava Ilić Olujić koja priznaje da je interes javnosti za razglednice bio poprilično velik. Ljudi bi, primjerice, pitali za razglednicu koja prikazuje određenu crkvu u Dubrovniku, naručili bi je, a mi bismo je potražili u spremištu i pripremili. Često bi im trebala za monografiju mjesta, kao dokument određenog vremena koji otkriva kako je to mjesto nekada izgledalo. Na primjer, po završetku Domovinskoga rata konzervatori su se služili razglednicama pri obnovi razorenih sela. Danas korisnici traže digitalnu presliku. Digitalizacija je, naravno, veoma korisna jer, među ostalim, pripomaže zaštiti građe od potencijalnog oštećenja pri doticaju s ljudima", napominje Ilić Olujić koja s ovogodišnjeg ljetovanja, priznaje, nije poslala nijednu razglednicu.
Nekoć je, pak, razglednica bila veoma popularna. Jedna je obitelj, pripovijeda nam Ilić Olujić, NSK-u donirala skoro 700 razglednica koje su članovi obitelji razmjenjivali tijekom tri desetljeća, od 50-ih do 80-ih godina prošloga stoljeća.
"Imamo razglednice koje je otac slao sinu, sin ocu, unuk djedu, djed unuku... Preko njih se prati život jedne obitelji kroz vrijeme", kaže Ilić Olujić.
Ipak, doba koje se smatra "zlatnim dobom razglednica" bilo je ono između 1898. i 1918. godine, to jest, početka Prvoga svjetskoga rata. Tada su se, objašnjava Ilić Olujić, razglednice masovno proizvodile pa je razglednica bila široko dostupna. Interes za slanje, kao i za njihovo sakupljanje, bio je, također, velik.
Među tiskarama razglednica istaknuli su se Stengel & Co. iz Dresdena, Purger & Co. iz Munchena te razna bečka imena, no nije nedostajalo niti malenih domaćih izdavača poput onih iz Otočca.
Razglednice, koje su u spremištu NSK kategorizirane u tri grupe: Hrvatska, gradovi bivše Jugoslavije te svijet, najčešće prikazuju motive gradova, etnografske motive, žene, muškarce ili djecu, životinje, glumce s početka dvadesetoga stoljeća, reprodukcije umjetničkih djela, parobroda, vlakova i slično.
Rukopisi su poprilično nerazumljivi, no poruke su vrlo jednostavne i svakodnevne.
"Ljudi bi običavali javljati da su stigli, da se njihovi voljeni ne bi brinuli. Ili da kreću na putovanje. Primjerice, jedna poruka iz 1899. kaže: " Dragi Viktore, sutra u podne krećem odavde te dolazim navečer kući. Pozdrav, tvoj otac." Neke su poruke malo intimnije prirode. Poput sljedeće: "Milostiva gospođice, silno te ljubim. Tvoj Marko", otkriva nam Ilić Olujić tipične sadržaje razglednica, koje su često tiskane na njemačkom ili talijanskom jeziku.
Najstarija strana razglednica u Grafičkoj zbirci NSK putovala je 1886. godine i prikazuje željezničku prugu u Švicarskoj, dok su najstarije razglednice hrvatskih gradova putovale 1890. godine iz Opatije i Varaždinskih Toplica.
Posebno su dragocjene i leporello razglednice u obliku harmonike ili lepeze (koje su dobile ime po slugi don Giovannija iz istoimene Mozartove opere, koji je na lepezi skupljao imena njegovih ljubavnica). Prva prikazuje poštara iz čije torbe ispada lepeza sličica grada Osijeka, dok druga lepeza okuplja slike grada Daruvara. Prva je putovala oko 1910., a druga oko 1920. godine prošloga stoljeća.
Kada su se razglednice pojavile, ne može se decidirano tvrditi, no prvim se primjercima smatraju njemačka i francuska razglednica s vojničkim motivima iz razdoblja prusko-francuskog rata, oko 1871. godine. Službeni početak doba razglednica veže se i uz onu bečku geodeta austrijske vojske Manojlovića koja je prikazivala zmaja koji u kandžama drži papir preko kojeg se mogla ispisati poruka.
Razglednice su prvotno bile podijeljene na poleđinu na kojoj je bila ispisana isključivo adresa te prednju stranu koju su krasili slika i poruka. 1905. godine nova odredba, koja je u Sjedinjene Američke Države stigla tek dvije godine kasnije, uvela je promjene u izgledu razglednica. Poleđina je podijeljena na prostor za tekst i prostor za adresu, a prednju je stranu u potpunosti preuzela slika. Kako se dio starih razglednica nije potrošio čim je uvedena navedena odredba, neki su se pojedinci dovinuli kreativnom rješenju te vlastoručno podijelili poleđinu na dva dijela povlačenjem ravne linije.
Prije razglednice postojala je pak dopisnica koja, za razliku od razglednice, nije imala vizualni element, već je bila isključivo tekstualna, a marka se na nju nije lijepila, već je bila prethodno otisnuta i plaćena. Prva dopisnica puštena je u promet 1. listopada 1869. godine u Austriji (na taj datum danas obilježavamo Svjetski dan razglednice), a razlog njenog uvođenja bio je financijske prirode. Za dopisnicu nije potrebna kuverta, što je čini lakšom pa je vrijednost odgovarajuće marke također manja.
Iako slabo korištena, razglednica još uvijek ne pripada "izumrlim vrstama" korespondencije, a kao fenomen i dalje intrigira.
" Meni je osobno zanimljiva jer prenosi i tekstualnu i vizualnu poruku, a prikazani motivi na komadu kartona ilustriraju duh nekog vremena", zaključuje Ilić Olujić.