Matu Celestina Medovića, jednog od najvažnijih predstavnika hrvatskog modernog slikarstva, šira javnost najviše veže za pelješke pejzaže, neke od najljepših u našoj povijesti umjetnosti. Naslikao je vrijes u "bezbroj" varijanti i time stekao kultno mjesto među našim pejzažistima.
Medović je međutim bio i vrhunski portretist i majstor sakralnih tema što vrlo dobro pokazuje izložba u Galeriji Dulčić Masle Pulitika (do 31. siječnja 2021). Rađena da bi se obilježila stogodišnjica smrti umjetnika izložba predstavlja gotovo sva djela koja se čuvaju u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, a neka su dosad rijetko izlagana.
No, kako objašnjava kustosica izložbe Rozana Vojvoda, naglasak nije na manje poznatim Medovićevim djelima, već na činjenici da je on kao slikar bio žanrovski raznolik i izrazito uspješan i u pejzažima i portretima, te u sakralnom slikarstvu. "Medović je svakako najpoznatiji po svojim pejzažima jer je na neki način emancipirao pejzaž kao žanr u počecima hrvatskog modernog slikarstva - riječ je o pelješkim pejzažima punim svjetla i boje, mrljastog poteza i vibrantne površine kojima je unio impresionističku poetiku u hrvatsko slikarstvo.
Mislim da je zbog reputacije Vlaha Bukovca kao najvećeg hrvatskog portretista, Medović zapostavljen kao portretist, premda je ostvario briljantne i psihološki kompleksne portrete." Posebno za izložbu su restaurirane dvije slike koje dugo nisu izlagane, a restauratorske radove izvršio je konzervator-restaurator Denis Vokić. "Izložba je zamišljena kao valorizacija Medovićevih djela iz zbirke, tako da su mi petnaestogodišnje iskustvo u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik i rad s Medovićevim djelima iz zbirke bili jako važni, a isto tako i iskustvo velike Medovićeve retrospektivne izložbe Mata Celestina Medovića koju je u Galeriji Klovićevi dvori 2011. godine koncipirao Igor Zidić, a koja je potom gostovala u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik 2012. godine.“
Tri mjeseca priprema
Izložbi su prethodila i ozbiljna arhivska istraživanja i rad na terenu. Njezina autorica najviše se tijekom priprema, koje su trajale tri mjeseca, pozabavila interpretacijom skica, studija i djela sakralne tematike koje se čuvaju u fundusu Umjetničke galerije Dubrovnik jer joj se, kaže, činilo da su te slike do sada najmanje obrađene. "Već je Vera Kružić Uchytill u svojoj temeljnoj monografiji o liku i djelu Mata Celestina Medovića naglasila kako Medović svoja najbolja sakralna djela ostvaruje u djelima manjeg formata, osobito u prikazima sv. Franje.
Na izložbi je primjerice prikazana Medovićeva slika 'Sv. Franjo Asiški' iz 1896. godine malih dimenzija i intimnog karaktera, koja po likovnim značajkama ne spada u najkvalitetnije Medovićeve prikaze, ali ima zanimljivu ikonografiju. Medović, naime, bira motiv sv. Franje u molitvi u pejzažu, pred križem koji je zapravo živo drvo u obliku križa, čime se aludira na jednostavnost i askezu sveca, njegovu povezanost s prirodom. Takav križ Medović slika i na oltarnoj pali Sv. Franjo se klanja križu iz 1888. godine koju radi za matični samostan Male braće u Dubrovniku, te na oltarnoj pali Sv. Franjo Asiški iz 1898. u vlasništvu franjevačkog samostana u Zagrebu.
Osama, molitva i meditacija, koje uz primanje stigmi Medović uvijek iznova ponavlja u svojim predstavama sv. Franje, očito su bile bliske slikarevoj duhovnosti, a slika iz UGD jedan je od dirljivih svjedoka autorove fasciniranosti svecem koji se u njegovu opusu, uz prikaze sv. Jeronima, zadržao do kraja njegova života", objašnjava autorica koja će, kako najavljuje, kao jedan od popratnih programa izložbe, s muzejskim fotografom Mihom Skvrcom prirediti i on-line predstavljanje Medovićevih sakralnih djela u crkvama, samostanima i sakralnim zbirkama na širem dubrovačkom području i na Pelješcu.
Antologijska ostvarenja
Od portreta autorica izložbe izdvaja tri djela "za koja se uistinu može reći da spadaju u antologijska ostvarenja". Portret starca (1890. – 1893.) rađen je, kako objašnjava, za vrijeme Medovićevog školovanja na Akademiji likovnih umjetnosti u Münchenu u sivim i toplim smeđim tonovima. "Zanimljiva i rijetka značajka ovog portreta je da modelu zbog njegova spuštenog pogleda zapravo ne vidimo oči te puninu psihološke karakterizacije promatrač doživljava prvenstveno preko geste - starčeve realistički prikazane ruke na prsima."
Portret kapetana Cibilića iz 1894. godine, pak, rađen je neposredno nakon školovanja na minhenskoj akademiji, "a izražajno lice starijeg muškarca izranja iz tamne pozadine i tamne odjeće razbijene tek bjelinom dijagonale krutog uštirkanog muškog okovratnika".
Medović je, otkriva Rozana Vojvoda, imao poseban afinitet za slikanje ljudi starije životne dobe pa vrhunski portret ostvaruje i u "Portretu nepoznate" nastalom oko 1903. godine, za vrijeme njegova zagrebačkog boravka. "Portret nepoznate (Portret žene)" slikan je gotovo u impresionističkoj maniri, ističe kustosica, osobito na dionicama odjeće brzim, slobodnim potezima, s obiljem bijele i žućkastih tonova koji dočaravaju finoću tkanine i predstavljaju kontrapunkt blagom licu starije žene impregniranom iskustvom.
Premda su na izložbi predstavljeni uistinu izuzetno kvalitetni Medovićevi pejzaži, njezina autorica izdvaja tri djela: sliku "Šipci" (oko 1904.) "jednu od zanimljivijih Medovićevih vertikalnih kompozicija, smjelo kadriranu sliku koja funkcionira na opreci snažnih kolorističkih crvenih akcenata - sjemenki šipka, zelene i žute boje lišća i intenziteta plavog pelješkog neba koje proviruje kroz mrežu lišća". Zatim ističe jednu od njegovih najboljih marina, "Lebić", koja nastaje oko 1906., "djelo malenog formata, ali monumentalno zahvaćene silovitosti prirodnih sila, mora i vjetra, izvedeno širokim brzim potezima kistom i gustim impastima boje“. Iz kasne pelješke faze izloženo je "tek jedno, ali izuzetno vrijedno djelo 'Pejzaž s vrijesom' (1914. – 1918.)."
Razgolićene žene
Posebno je zanimljiva slika "Isus pada pod križem" iz 1888., koja se rijetko izlaže, zbog svojih monumentalnih dimenzija a, kaže Rozana Vojvoda, pokazuje veliki napredak u odnosu na Medovićeve amaterske oltarne pale, primjerice u Kuni Pelješkoj i Pridvorju koje su rađene prije odlaska na školovanje u Italiju. "Medović u slici 'Isus pada pod križem' ostvaruje zahtjevnu, dinamičnu kompoziciju velike, korektno i plastički uvjerljivo izvedene grupe ljudi s panoramom grada u pozadini, a na slici se prvi put u Medovićevu opusu javljaju senzualni likovi žena razgolićenih ramena čija je odjeća izvedena s osjećajem za teksturu i različitost materijala."
Ovo djelo ima i zanimljivu povijest, u jednom mu se trenutku gubi svaki trag. "Slika nastaje dvije godine nakon povratka Medovića u Dubrovnik sa školovanja u Italiji, a naručena je od Zemaljskog sabora u Zadru za kapelicu upravo sagrađene dubrovačke bolnice. Medović u svojoj Autobiografiji govori da se naručiteljima slika iznimno svidjela te da su ga platili 'još poviše honorara'. Postala je dio zbirke Umjetničke galerije Dubrovnik 1957. godine, a gotovo punih pedeset godina joj se zameo trag, točnije od 1958. kada je otpremljena na restauraciju u Zagreb. Pronađena je i restaurirana od strane Hrvatskog restauratorskog zavoda te 2003. godine prvi put predstavljena dubrovačkoj javnosti.“
Životne okolnosti i na koncu povlačenje u osamu odrazili su se i u Medovićevim djelima, a na izložbi se mogu vidjeti neka koja to vrlo dobro i pokazuju. Na primjer utjecaji minhenske akademije, kaže kustosica, očituju se ponajprije na izloženim crtežima i portretima, a predstavljena je i manja skica za "Bakanal" - sliku monumentalnih dimenzija koja se čuva u Modernoj galeriji u Zagrebu, na kojoj je Medović radio tri godine, koja je bila njegov diplomski rad i koja mu je svojevremeno donijela međunarodni uspjeh. Svijetla paleta karakteristična za zagrebački period vidljiva je, pak, na izloženim skicama i studijama za oslike crkava u kontinentalnoj Hrvatskoj (skica sv. Trojstva za crkvu sv. Terezije u Požegi, skica sv. Ivana Evanđelista za crkvu u Križevcima) i na portretima."
Za Medovićevo stvaralaštvo ključan je, napominje autorica izložbe, konačni odlazak iz Zagreba na Pelješac 1908. godine, nakon niza razočaranja, gdje će u osami i izolaciji, uz duboku povezanost s mediteranskim, pelješkim ambijentom naslikati neke od najljepših pejzaža hrvatske moderne umjetnosti. "Najveći broj Medovićevih pejzaža iz zbirke Umjetničke galerije Dubrovnik nastaje u pelješko-zagrebačkoj fazi, odnosno periodu od 1898. godine kada Medović gradi kuću u Kuni i sve više boravi na Pelješcu do 1907. godine. Riječ je o izuzetnim djelima koja i svojim malenim formatom podvlače intimni dojam, a plod su kontinuiranog slikareva promatranja, bilježenja, fasciniranosti rodnim krajem koju pretače u djela bez predradnji u kojima boja ima primat."