Slikarstvo Vatroslava Kuliša u ova sumorna vremena upravo nominalistički pristaje njegovu imenu. Zagrije dušu učas. Voluminozne sobe Vranicanijeve palače na Zrinjevcu, čiji su unutarnji zidovi napukli u potresu poput škrlaka na gipsanom patuljku, upravo se liječe od post stresa, od potresa, tim dvometarskim i petmetarskim njegovim kompozicijama, uljima na platnu, lakim poput šarenih balona u cirkusu, ili njegovim manjim formatima, često mističnima poput kakvih predmeta iz faraonskih grobnica.
Kuliševa velika retrospektivna izložba, u povodu 45 i više eto godina rada, jest dakle u Modernoj galeriji postavljena, a kako ne može biti otvorena, pokušat ćemo je dijelom predstaviti ovdje.
Mezopotamija
(100 x 110 cm), 1993., karton, kolaž, snop žita
Slikar bi rekao da je u igri “mala arheološka asocijacija na kolijevku čovječanstva između Eufrata i Tigrisa, kao artefakt izvađen iz pijeska”. Posrijedi je dakle ready-made instalacija-slika, koja djeluje na promatrača neposredno i snažno, kao kakva poruka iz boce. U njoj ima zvukova davno minulih vremena, nudi, asocijativno, i paletu mirisa, asocira na kruh, ali i na glad.
Slikar vodič
Više slikovnih priloga i videoprilog u kojem će vas kroz izložbu voditi slikar donosimo na našem portalu, a ovdje ćemo izložiti neke karakteristične radove iz širega izbora od više od stotinu velikih i manjih formata koje je za izložbu odabrao Milan Bešlić, kustos, dugogodišnji kroničar te izvrstan poznavatelj Kuliševa rada. Izloženi su radovi koje je slikar napravio od 1974. do danas.
U slikarstvo Vatroslava Kuliša zagledao sam se, što se kaže, na prvi pogled. Njegov izbor tema, njegov neobuzdan humor naspram figuracije i njegova upravo drska sklonost jakim bojama osvojili su me lako i spontano. To kako Kuliš vlada žutom bojom, nije vladao nitko u našoj tradiciji. Uveo je, u novije vrijeme, i to kao lirski dramatičnu, u igru čak i ružičastu.
Što je dulje na sceni, to se njegova paleta više širi, a uvijek u nekom novom skladu, kakav u ranijim radovima nije viđen. Ulja na platnu trajna su mu zanimacija, ali izvanredno je inovirao slikarstvo na pleksiglasu, a njegovi ready-made radovi jesu koliko umjetnička djela toliko i dizajnerski predmeti, kao spašeni, malko oronuli, iz neke daleke prošlosti. Njegove knjige prikovane čavlima, njegovo snoplje žita uokvireno starim drvetom bude razne emocije, pa čak i nelagodu. Kreativnu nelagodu.
Burni kut,
2 slike oluje, (114 x 146 cm), ulja na platnu
Slike su iz 1991. s izložbe u Muzejsko-galerijskom centru, današnjim Klovićevim dvorima. Umjetnik kaže: “U to sam doba godine 1990. - 1991. slikao energiju mora - more kao golemo skladište energije. Nažalost, te, 1990. godine, počinje i olujno političko vrijeme, počinje rat. Hvala Bogu, na kraju, nakon pet godina, opet smo završili Olujom. Olujni početak i kraj.”
Onako kako je prije njega Ivo Šebalj iznimno uspjelo slikao apstrakcije prije svega u tamnim tonovima, tako i Kuliš svoje apstrakcije slika iznimno uspjelo prije svega kao pritajene erupcije toplih boja. Monokromatskih sljednika Šebaljevih među suvremenicima ima više, najviše me privlači i mislim da najviše vrijedi Đuro Seder, a kolorizam je u nas za apstrakciju prilično izgubljen mimo Kuliša.
Morao bih kazati da i Edo Murtić, u nas najslavniji apstraktni slikar velikih, živih formata, koji Kulišu zacijelo prethodi, naspram njega djeluje ne kao učitelj nego kao jedan njegov malko grublji, više obrtnički orijentiran đak, koji uostalom izvan hrvatskih okvira na tržištu, na žalost, ne vrijedi više od sto-dvjesta eura…
Kulišu me privukla i njegova poslovična marljivost, koja nije štreberska, nego iskonska. Imaš dojam da je naslikao više slika od Picassa, ni on sam ne zna koliko, a slika isponova svako jutro.
Tri rada na poliesteru iz ciklusa Kupido
(45 x 55 cm), 2017.
Zanimljivost tih radova je način slikanja. Slikani su na poleđini kao tehnika naive. Kako svjedoči autor: “Zadnjih nekoliko slojeva i poteza ne vidiš to što si naslikao jer pokrivaju jedni druge. Moraš jako zamišljati. Sprijeda je folija koju skineš kad si gotov pa i sam vidiš prvi put što si naslikao. I sam slikar je iznenađen.”
Riječi Vesne Parun
Kuliš je, kako mu i paleta govori, slikar jutra, slikar kojemu je inspiracija prirodno svjetlo. Jer njegove su slike koliko umjetničke toliko i, eto, prirodne. Na koncu je posrijedi jedan intuitivan mimesis, jedan stvaralački proces zagledan u prirodu, u njezine nevidljive i teško vidljive uzorke što se ponavljaju, u njezine fraktale.
Kuliš je sklon pravljenju ciklusa. Tako se odvaja od istosti, a ujedno ostaje usidren u istoj poziciji promatrača koji ne odustaje. Kuliševo neodustajanje od svijeta upravo je dirljivo. Na pragu sedamdesetih, on slika poput dječaka drsko i vragometno, mjesto da mu paleta postaje zagasitija, kao u gotovo svih vršnjaka, njegove su kompozicije sve izazovnije kolorirane, sve ranjivije šarene.
Kao mlad slikar, Kuliš je zaintrigirao našu najbolju pjesnikinju, Vesnu Parun, koja se uto bila povukla u svoje odaje na više dana e da napiše jedan senzacionalan esej o njegovu radu, koji ne mogu ovdje ne citirati. Tekst prenosim iz kataloga za Kuliševu izložbu u dubrovačkoj galeriji Sebastian godine 1996., gdje opisuje njegov i meni najdraži Kornatski ciklus:
“Sazdani smo od trošnih čestica vremena, a talasi morski od neiscrpne energije prostora. Oni kod Kuliša savladavaju i samu tvrdu grebenastu masu, reduciraju je do krika podivljale svjetlosti s bridova divljinom pripitomljenih. Volumen, ploha, glazba, arhitektura, pjena. Znam kako Kornate, za nevremena, doživljavaju ribari. Znam kako u njima savija gnijezdo galeb. Kuliševi su Kornati tišina, a Val je ušutkana stihija.”
Slika za pušače
(100 x 120 cm), 2017., akrilik na platnu
Slika se gestama, kompozicijom i morfologijom uklapa u ciklus Centripetalne fuge. Ipak se izdvaja po kolažnom portretu Keitha Richardsa. Posrijedi je, kao autor kaže, “mala nostalgija za rokenrol-dobom” poduprta dakle ikonom neuništivog, poročnog pušača i potrošača ostalih poticajnih rokerskih sredstava. Na djelu jest sentiment prema generacijskoj prošlosti i njezinim ekstazama.
Milan Bešlić, kustos izložbe, pak zaključuje: “Kuliševo slikarstvo slijedi onaj pravac koji je samodostatnost poteza i boje razvio odmicanjem od reprezentacije stvarnosti prema hedonizmu čiste likovnosti, što će poveznicu sa svijetom oko sebe zadržati samo kao daleku asocijaciju oblika, ritma i boje, izražavajući intuitivne impulse stvaralačke energije koja gradi vlastiti univerzum.”
Dio toga univerzuma predstavljamo dakle čitateljima.