U sklopu bivšeg tvorničkog kompleksa Rikard Benčić u Rijeci otvorena je Palača šećera, najveća barokna poslovna zgrada u srednjoj Europi koja je u potpunosti restaurirana i pretvorena u muzej koji se bavi riječkom povješću, s naglaskom na industriju i ono što je industrija značila za razvoj grada. Riječ je o bivšoj upravnoj zgradi Rafinerije šećera, izgrađenoj 1752. za nizozemsku kompaniju koja je kasnije služila kao upravna zgrada tvornice duhana, a nakon Drugog svjetskog rata, tvornice motora Rikard Benčić. Nakon propasti tvornice, konzervatori su u dvoranama zgrade, ispod naslaga boja, otkrili barokne freske, a restauracija i prenamjena u muzej, vrijedna 60-ak milijuna kuna, financirana je sredstvima Europske unije, uz sufinanciranje Grada Rijeke i u jednom dijelu Vlade RH. Stalni postav Muzeja grada Rijeke, koji se u Palaču preselio iz bivšeg riječkog Muzeja revolucije, osmislio je ravnatelj Ervin Dubrović sa svojim suradnicima, a autorica dizajna je nagrađivana hrvatska dizajnerica Nikolina Jelavić Mitrović. S obzirom da je bila dio tvorničkog kompleksa, Palača šećera za širu je javnost punih 270 godina bila nepoznanica, budući da u nju do sada nisu mogli ući, tako da je otvorenje zgrade polučilo veliki interes među Riječanima.
Zbog epidemioloških mjera, dan otvorenja bio je podijeljen na više grupa, a to se nastavlja i u subotu, tako da je izostala gužva na kakvu smo se kod ovakvih događaja navikli. U Rijeku su na svečanost došli i predsjednik Vlade Andrej Plenković i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, a palaču su razgledali i brojni riječki kulturnjaci.
Kao Riječaninu, jako mi se dopalo jer je sama zgrada jedno otkriće i nešto novo. San postav mi se također jako sviđa jer je vrlo narativan, a istovremeno, ne prelazi granice kiča, nečega što bi bilo pretjerano u naraciji – rekao nam je riječki arhitekt Saša Randić, koji je, ujedno, i autor idejnih rješenja za Dječju kuću i Gradsku knjižnicu Rijeka koje se također grade u sklopu kompleksa Benčić.
Bilo je nekoliko koncepata uređenja Benčića, a zadnji je neki oblik organskog rasta u kojem se zgrade postupno nastanjuju, tako da se cijeli prostor kolonizira. Jako je dobro da taj proces ide prema svojem uspješnom kraju i što u njih ulaze dodatni sadržaji koji će dignuti jedan gradski prostor – kaže Randić.
Marin Blažević, intendant riječkog HNK Ivana pl. Zajca, rekao nam je da ga je riječki pročelnik za kulturu Ivan Šarar prvi puta doveo da vidi kako napreduju radovi te da mu je već tada bilo jasno da je riječ o impresivnom projektu.
Danas sam vidio prvi puta stalni postav i mogu reći da sam fasciniran, u jednakoj mjeri građom, koliko i dizajnom i prezentacijom te građe. Nadam se, ako ništa nije uspjelo do sada, da će Muzej grada i Palača šećera izbiti sve argumente mrziteljima EPK – rekao nam je Blažević.
Svetozar Nilović, voditelj i osnivač Muzeja starih računala i računalnih tehnologija Peek & Poke te Muzeja djetinstva, veli da je vrlo ugodno iznenađen.
Što se mene tiče, sama zgrada i stalni postav su odlični. Najviše me se dojmio prvi kat posvećen povijesti Rijeke. Ovo je nešto što je trebalo gradu, mi smo ovdje ljudi pomalo prokleti, sve kritiziramo, dok se ne izgradi, a onda smo oduševljeni. Freske, koje su bile ispod naslaga boja, to je nešto za što moja generacija uopće nije znala. Ljudi koji su ovdje radili za to očito nisu marili. Kroz ovu zgradu točno se može vidjeti da, koliko god da je Rijeka napredovala industrijski od 1945. do 1990., toliko smo kulturno bili propali. Tu ne govorim o novom valu i ostalome, nego o ovakvim stvarima, institucionalnoj kulturi. Tu smo ostali devastirani kompletno – kaže Nilović.
Pjevač Boris Štok također je oduševljen Palačom.
Sve mi se jako sviđa. Bez lokalpatriotizma, mislim da je ovo jedan pomak od tri koraka unaprijed. Lijepo je znati da ovaj kvart, koji je bio ruglo, konačno dobiva novo ruho. Oduševilo me kako ovo izgleda unutra, jer uvijek kada prolazim ovuda, ne znam što se tu krije, a ono što je sada prezentirano me oduševilo – kaže.
Umjetnik Nemanja Cvijanović, autor kontroverzne crvene zvijezde koja je u sklopu EPK bila postavljena na riječki neboder, kaže da je pratio proces preobrazbe Palače.
Prezadovoljan sam da se otvorila ova zgrada i da imamo novi muzej. Možda će se sada otvoriti prilika da se „stari“ Muzej grada Rijeke vrati u prvobitno stanje i da ponovno postane Muzej revolucije, za koji sam ja jako intimno vezan, jer moji prvi konceptualni radovi su s eksponatima iz tog muzeja – kaže Cvijanović.
Na obilasku je bila i saborska zastupnica Radničke fronte Katarina Peović koja je, inače, nedavno najavila svoju kandidatiru za gradonačelnicu Rijeke.
Dobro je da se radi, dobro je da restauratori imaju posla. Intenzivno bavljenje tim kolonijalnim, imperijalističkim, a možemo reći i autokolonijalnim perspektivama je izrazito u Hrvatskoj danas. Ali, historiografski je izložba postavljena tako da ne možemo izbjeći one periode kada smo stvarno bili proizvođači i kada smo radili velike i bitne stvari, recimo u brodogradnji – veli.
Kaže da se cijelo vrijeme borimo između radničke perspektive i interesa privatnih investitora.
Dobro je da se grad, kroz jednu kulturnu inicijativu, otvara prema Riječankama i Riječanima i da u toj bitci pobjeđuju grad i stanovnici, a ne privatne investicije koje nam zatvaraju javne prostore i njihovu dostupnost – kaže Peović.
Riječki pročelnik za kulturu Ivan Šarar, koji je inicirao pretvaranje Benčića u art kvart, kaže da je zadovoljan, „iako je sve čudno“.
Nekakvo ekspozivno otvorenje je onemogućio virus pa smo ga odradili kroz pet obilazaka za različite društvene grupacije, pa je bilo drugačije nego inače. Više nisam u stanju racionalnoi shvatiti koliko sam sam zadovoljan odrađenim poslom, tako da nisam imao efekt iznenađenja koji su imali drugi koji su prvi puta ovdje. Mislim da smo dobili fenomenalno ispričanu priču o gradu i ne samo o gradu, s obzirom da se Rijeka razvijala kao kozmopolitski globalno orijentirana sredina, i politički i društveno i gospodarski. Zaprasvo smo dobili nevjerojatno mjesto kroz koje je uvid o tome kako je nastao ovaj grad jasniji nego ikada prije. Mislim da je ključno da ne mislimo da smo posebni i važni, jer je ovaj grad nekada bio velik i uspješan, nego da dokučimo kojim metodama je to bio i da se ne uljuljkamo u neki lokalnpatriotizam i da pokušamo ići dalje „na ramenima divova“ – rekao je Šarar.
