Kad je Franz Hutterer, trgovac drvima koji je u Beču već imao jedno kupalište, posjetio Zagreb i vidio kako grad nema javno kupališta, ponudio je kako će ga postaviti on. Za to je prvo morao postati građanin Zagreba i zatražiti dozvolu od gradskog poglavarstva. Tako je od 1856. godine postao upravitelj kupališta na ‘Trnjanskoj špici‘.
Cijena kabine bila je četiri, a ormarića dva dinara za dva sata korištenja. Sunčalo se na nasipu, na koji su postavljene daske i ležaljke. No, osim zbog osvježenja od ljetnih vrućina, dolazilo se ovdje udvarati i klafrati.
Kupalište je užadima bilo vezano uz obalu, na splavi su 1867. godine postavljeni tuševi, bio je tu i vodomjer jer je rijeka Sava često ljeti imala nizak vodostaj.
1874. godine zaključeno je da se prokopa kanal duljine oko 150 m do glavnoga savskog korita, ali ni to nije bilo dovoljno za dovoljnu količinu vode za kupanje pa je 1878. godine kupalište postavljeno na splavi na Savi.
"Kupanje na Savi postupno postaje mjesto okupljanja te se otmjeniji Zagrepčani, kao i oni koji misle da to jesu, obavezno sastaju na kupalištima za ljetnih dana‘‘, napisao je Branko Vujasinović u tekstu Uloga rijeke Save u povijesnom razvoju grada Zagreba. Tada su u tekstovima Savu opisivali su kao ‘srebrenasto pjenastu‘, odličnu za kupanje, zabavu te rashlađivanje Zagrepčana tijekom ljetnih mjeseci.
Od 1880. godine kupalište se smjestilo pokraj kolnog mosta na kraju Savske ceste.
"Do obale Save stizalo se fijakerom ili omnibusom s Preradovićevog trga koji je vozio tri do četiri puta dnevno. Kasnije je vozio i konjski tramvaj, zvan ‘konjka‘ sa znamenitom debelom kobilom Ričkom i kočijašem gosponom Gajšekom", piše Branimir Špoljarić u knjizi Zagreb od vugla do vugla. Putnici su često morali pomagati gurati tramvaj jer je bio prekrcan.
Onda je 1877. stigla poplava rijeke Save pa se kupalište trebalo ponovno graditi. Već iduće godine napravljeno je još veće kupalište - imalo je 14 kabina za četiri osobe, na obali 50 kabina za po dvije i jednu veću svlačionicu za 40 osoba. Tada se i preselilo u blizinu današnjeg Cvjetnog naselja. U godinama koje su uslijedile nakon toga kupalištem je upravljala kćer nasljednice Hutterera Amalija Gospodarić.
Kupanje ženama i muškarcima nije bilo dozvoljeno uvijek i u isto vrijeme, pa je tako uz zabranu plivanja s jedne na drugu stranu Save, u oglasu iz 1905. godine pisalo da je kupalište otvoreno od 6 sati ujutro do 9 sati na večer, s tim da je muškarcima dopušteno kupalište koristiti od 6 do 8 sati ujutro te od podne do 9 sati navečer, a gospođama od 8 ujutro do podne. Djevojke su u to vrijeme smjele na kupanje dolaziti samo uz pratnju garde dame, a to su starije gospođe koje nisu htjele u Savu niti nogu umočiti, a kamoli se kupati, piše Vujasinović. Strogo se pazilo i na moral i pristojno ponašanje pa je tako bilo zabranjeno kupati se bez kupaćih gaćica, zavirivati u kabine, voditi pse, prati rublje u blizini kupališta ili puštati životinje u rijeku.
I dalje su bile stalne poplave pa se od 1917. godine kupalište se opet vratilo na lokaciju između mostova.
Godine 1921. Grad Zagreb gradi javno kupalište uz savski obrambeni nasip koje je imalo tri bazena na splavu. Kupalište je imalo i oko 900 kabina, te petstotinjak ormarića, a pokraj kupališta je otvoren i restoran.
Kako je i na toj lokaciji kupalište bilo izloženo čestim poplavama, novo se počelo graditi pet godina nakon. Gradsko je kupalište svečano otvorio i predao građanima na uporabu 1928. godine tadašnji zagrebački gradonačelnik Vjekoslav Heinzel.
"Kupalište je sagrađeno po najmodernijem sistemu sa svim komforom, kaki se nalazi kod velikih kupališta u vanjskom svijetu", najavljivao je magazin Svijet.
Povodom službenog otvorenja obnovljenog kupališta na Savi 9. lipnja 1926. godine, u kolovozu tiskan je specijalni Kupališni broj Svijeta.
"Sve je pocrnjelo, i žensko i muško od sunca: lijepe dame ko Aide, gospoda ko beduini, a djeca k‘o da su crnačka..." - pisali su.
U tom je razdoblju svakodnevno dolazilo od 2500 do 3000 ljudi, a kapacitet kupališta bio je za 5000 posjetioca. Postojali je 832 kabine za presvlačenje i 563 ormarića za osobne stvari. Bila su tamo i tri bazena, od kojih su dva bila namijenjena za muškarce, a jedan za žene.
Takozvani kabinaši bi iznajmili kabinu tijekom cijele godine te ih koristili kao vikendicu. U blizini je sve živnulo. Otvarali su se restorani, dolazili su slastičari sa sladoledima, trafike, pekarnice, fotografi… te su uveli i prvu tramvajsku liniju Savskom cestom prema kupalištu. Bio je tamo i sportsko rekreativni prostor s čak dva pješčana igrališta, a ljeti se održavao i izbor za najljepšu kupačicu Miss Sava. Prva misica bila je Zagrepčanka, Dragica Budiša. Izbore za miss organizirali su "Stella film" i "Music Hall", a 1931. žiri se sastojao od prof. Krizmana, prof. Jeana, dr. F. Deaka, dr. T. Kumičića i Toše Dabca.
Babinjak je bio dio namijenjen samo ženama, ograđen visokom ogradom. Zanimljivo je i da je na tom mjestu kasnije otvoreno i prvo nudističko kupalište u Zagrebu.
Veliki problem je bio što se povećanjem broja kupača iznimno povećao i broj utopljenika. Tijekom tri mjeseca ljetne sezone znalo ih je biti i do 30.
1937. godine osnovano je društvo Savskih čuvara. Postavili su ploče s upozorenjima i imali šest čamaca za spašavanje. Imali su oko stotinjak članova i uspješno pratili sigurnost posjetitelja.
Osnivač čuvarske službe zagrebačkog kupališta bio je Francek Gospodarić, kojeg su zvali Savski Tarzan. Do mirovine je spasio mnoge, čak i zagrebačke gospodične i gospođe koje su se i namjerno ‘utapale‘ u Savi jer je bio jako zgodan, piše u Vjesniku iz 2003. godine, a dodaju da su mu brojne dame ostavljale poruke i poljupce po osmatračnici.
Kupalište je bilo omiljenim mjestom brojnih Zagrepčana sve do šezdesetih godina kada je Sava postala zagađena od ugljena iz rudnika u susjednoj Sloveniji. Sedamdesetih i osamdesetih godina kupalište na Savi više gotovo nitko nije koristio osim pojedinci koji su se tamo sunčali, a nakon požara 1993. godine je zatvoreno.