POLEMIKA O SPOMENICIMA

S Matom Parlovom imali smo sreće, Maradona je ispao kao hobit, a Ronaldo kao karikatura

 Cropix; AFP/Profimedia; Beem/Profimedia; Alamy/Profimedia; ddp USA/Profimedia
Kako su kipari prikazivali nogometaše i druge sportaše, što se smatra jednim od najtežih zadataka u javnoj plastici

Primjera dobre javne plastike u svijetu vezanih uz sport, što se aktualiziralo polemikama oko spomenika Mati Parlovu koji je postavila kiparica Marija Ujević Galetović u Puli, čini se, ima mnogo. Ali to je pogrešan dojam. Odnosno, lako je pronaći loše primjere, a one dobre izuzetno teško.

U povijesti umjetnosti, poznato je, neke su od savršenijih ljudskih figura u mediju kiparstva upravo one vezane uz sport, počevši od „domaćeg” atlete Apoksiomena, na temelju čijeg je pronalaska izgrađen i čitav muzej u Malom Lošinju. Od međunarodnih primjera široj je javnosti jedan od najpoznatijih primjera figura Bacača diska, savršenih proporcija i izrade tijela.

image
Bacač diska
Carlo Bollo/Alamy/Alamy/Profimedia

No, kad je riječ o suvremenoj javnoj plastici, sve postaje puno teže. Rijetko se kada posljednjih godina nije vodila polemika o kakvom javnom spomeniku. Kod nas, no nije niti vani drugačije. Raspravljalo se i kada je Kažimir Hraste u Šibeniku prikazao Dražena Petrovića kao pogurenog dječarca na klupi. Uživo, moram priznati, ovaj spomenik puno bolje izgleda. Ideju da Matu Parlova Marija Ujević prikaže kao pjesnika, prihvatila bih. Ne mora sve biti doslovno. Da ga je radio neki manje iskusan kipar, ideja možda i ne bi zaživjela. Ovako jest. Možda je jedan od rijetkih primjera kada je struka većinom bila zadovoljna onaj kada je postavljen spomenik majstoru borilačkih vještina Bruceu Leeju u parku u Mostaru. No, autor, zagrebački kipar srednje generacije Ivan Fijolić, inače tehnički izuzetno vješt autor, sve je spomenike radio ipak s dozom ironije. Dakle, spomenici Bruce Leeju, Draženu Petroviću, Mati Parlovu, svi su odreda kvalitetni.

image
Spomenik Bruceu Leeju u Mostaru
Tom Dubravec/Cropix

Što se tiče, pak, stranih spomenika, najlakše je pronaći i najlakše, na kraju krajeva, i prepoznati one loše, u rangu autora pučkih spomenika Franji Tuđmanu u haljini ili s golemim sunčanim naočalama, po pojedinim, u pravilu manjim mjestima u Hrvatskoj.

Prvo mjesto u toj neslavnoj kategoriji svakako drže spomenici nogometnoj legendi Cristianu Ronaldu. Teško je od dva spomenika odlučiti koji je gori. Ronaldova bista koju je postavio kipar Emanuel Santos na aerodromu Madeira, 2017. godine, možda bi mogla ponijeti i titulu najviše ismijavane skulpture pojedinog sportaša. Ronaldo ima na licu grčevit izraz, zamrznuti, bolan smiješak, izgleda kao karikatura samoga sebe. Rezultat je za samog umjetnika bio poražavajući, nije to bila globalna popularnost kakvu je priželjkivao. Santos se nije predavao, stajao je uz skulpturu i ispitivao prolaznike što misle o njoj, ne otkrivši pri tom da je on autor, pokušavao napraviti novu verziju, sve je naposljetku završilo videom u kojemu i on i supruga – plaču.

image
Bista Cristiana Ronalda na aerodromu Madeira Santa Cruz
Global Media Group/ddp USA/Profimedia

Ni skulptura podignuta ovom znamenitom nogometašu u Madeiri, inače njegovom rodnom kraju, nije bolje prošla. Na njoj Ronaldo ima neproporcionalno goleme testise, pa je postalo mjesto na kojemu se turisti vole fotografirati, držeći Ronalda upravo za ovaj dio tijela. Autor je skulpture lokalni umjetnik Ricardo Veloza, a dio se skulpture s predimenzioniranim dijelom toliko izlizao da je naposljetku morao na restauraciju.

image
Spomenik Cristianu Ronaldu u Funchalu
Pixel8000/BEEM/Beem/Profimedia

Srećom, nije dugo trajao spomenik koji je nogometašu bio podignut ispred HM-a, kao reklama za donje rublje: golem i srebrni muškarac u boksericama. Kao da je parodija samom sebi, kao da je izašao iz nove epizode Simpsona. Strašan je i kip Ibrahimoviću podignut u Malmöu, zlatni.

image
Spomenik Zlatanu Ibrahimoviću
PATRIK OSTERBERG/AFP/Profimedia

Iako nešto bolji od nabrojanih, nije među kritikom dobro prošla niti skulptura košarkaša Michaela Jordana, nazvana i The Spirit, čiji su autori Omri Amrany i Julie Roblatt-Amrany u Chicagu. Sasjekli su je, iako je javnost ovaj put nešto bolje reagirala. Mršavi Jordan, nešto kao loša verzija kipova kakve je znao oblikovati naš Vanja Radauš, lebdi u zraku.

image
Spomenik Michaelu Jordanu u Chicagu
Helen Sessions/Alamy/Alamy/Profimedia

Najgore je prošla, ipak, skulptura Maradone lokalnog autora podignuta u Indiji, na kojoj nogometna zvijezda izgleda kao hobit, za koju je ocijenjeno da je „gora od Ronaldove”.

image
Spomenik Diegu Maradoni u Kolkati
STR/AFP/Profimedia

Jedan je američki sportski novinar napisao da su sportske skulpture poput pizze: ponekad ne znaš koliko je uistinu loše, dok nisi vidio pravu stvar. Malo prvoloptaška metafora, doduše, no drži vodu.

Što se tiče nešto kvalitetnijih spomenika, u pravilu se, i s pravom, takvim smatra spomenik podignut za igrača baseballa Jackieja Robinsona, na stadionu Dodgersa u Americi. Robinson je inače prvi profesionalni igrač u timu koji je Afroamerikanac, kipar je Branly Cadet, i sam Afroamerikanac. Bila je na otvaranju spomenika, koje se dogodilo prije par godina, čitava obitelj pokojnog sportaša, među njima i supruga, kojoj su 94 godine, kćer, i svi su bili zadovoljni. Kao i struka. Pomalo prkoseći gravitaciji, kip prikazuje Robinsona u žaru igre.

Što se tiče, dakle, dobrih primjera, prije bi se to trebalo nazvati kategorijom manje loši spomenici. Kiparica Margot Rouleau-Gallais napravila je spomenik Thierryju Henryju podignut uz Emirates Stadion u Londonu. Ova je kiparica tehnički vješta, vještija od većine koji su se okušali u ovoj vrsti skulpture kojoj se zapravo nije lako okušati. Laički rečeno: Henry barem nalikuje sebi.

image
Spomenik Thierryju Henryju u Londonu
GLYN KIRK/AFP/Profimedia

Henrik Larsson također nalikuje sebi, a pejsaž je u kojemu se nalazi njemu posvećena skulptura sjajan: u Helsingoru, njegovom rodnom gradu, tik uz more, sportaš je koncentriran, gleda u more.

Kritika hvali skulpturu na kojoj su u klinču Materazzi i Zidane, poznatu i pod nazivom „Headbutt”, prvo podignutu u Italiji, u Pietrasanti, potom na ženevskom jezeru, no čiji je dom u Parizu ispred Centra Pompidou. Skulpturu visoku pet metara napravio je Alžirac, respektabilno umjetničko ime Abdel Abdessemed. Nisu je kritizirali, dakle, iz umjetničkih razloga, no jesu radi činjenice, kako se znalo navoditi, da „veliča nesportsku gestu”.

Možda bi se u ovoj kategoriji mogla provući i skulptura iz Manchestera, čiji je autor Philip Jackson, a prikazani su Bobby Charlton, Denis Law, i Alex Ferguson, u Velikoj ih Britaniji nazivaju i "Sveto Trojstvo". Minimalistička je, pak, skulptura Gimnastičar, čiji je autor umjetnik Nicolas Lavarenne.

Zapravo je malo dobrih umjetnika u svijetu koji će raditi kipove sportaša po narudžbi. S Marijom Ujević Galetović, ukratko, imali smo sreće.

image
Spomenik Mati Parlovu u Puli
Marijana Banko/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. kolovoz 2022 20:10