Projekt Magic Carpets trajao je četiri godine i koštao dva i pol milijuna eura; EU je s dva milijuna eura financirao 80 posto realizacije, ostatak troškova je 15 europskih partnera financiralo iz vlastitih izvora. Predstavljeno je 57 neafirmiranih ili manje afirmiranih umjetnika. Ideja za umjetničku platformu koja će afirmirati nove kustose koji će raditi s nadolazećim umjetnicima iz različitih europskih zemalja, a oni će pak svoje projekte realizirati u lokalnim zajednicama i u javnim prostorima potekla je iz Litve, umjetničke ekipe okupljene u Kaunasu. Magic Carpets zapravo je u startu bio zamišljen kao projekt zagrijavanja za nešto mnogo veće, a to je Kaunas - europska prijestolnica kulture 2022. godine. Što ne znači da se samom projektu pridavala manja važnost. Naprotiv.
Početkom studenoga tako je u drugom najvećem gradu u Litvi otvorena završna izložba projekta pod nazivom Magic Carpets Landed, koja traje do 21. siječnja sljedeće godine kad će se dogoditi službeno otvaranje Kaunasa kao europske prijestolnice kulture. Tu titulu nagodinu s njime dijele Novi Sad u Srbiji i Esch-sur-Alzette u Luksemburgu. Virginia Vitkienė, iskusna kustosica i menadžerica u kulturi, figurira kao direktorica obaju projekata.
I dok je Magic Carpets ime dobio inspiriran radom talijanskog autora Alighiera Boettija, konceptualnog umjetnika koji je bio dio pokreta arte povera i bio najpoznatiji po svojim izvezenim kartama svijeta, slogan Kaunasa kao prijestolnice kulture je "Od privremenog do suvremenog", a dobar se dio programa zasniva na izuzetnoj modernističkoj arhitekturi toga grada - čak 6000 građevina izgrađeno je u tome duhu između dva rata i vrlo su lijepo sačuvane, dominiraju arhitektonskom vizurom ovog, pogotovo u kasnu jesen, sivog baltičkog grada. Druga dominantna umjetnička tema Kaunasa kao prijestolnice kulture je fluxus, umjetnički pokret iz 1960-ih, koji je u prvi plan stavljao sam kreativni proces, a ne djelo, čiji je jedan od osnivača George Mačiūnas upravo iz Kaunasa. To u praksi znači uključivanje lokalnog stanovništva u komunalne umjetničke akcije koje se organiziraju još od 2018. godine i svoju kulminaciju bi trebale doživjeti sljedeće godine.
Hrvatski nositelj projekta Magic Carpets bila je kreativna agencija Lab 852 Karmen Krasić Kožul, a kao kustosice s umjetnicima su radile Jelena Mićić i Marija Kamber. Projekt je zamišljen tako da umjetnici dolaze na rezidencije u različite sredine i tamo stvaraju u suradnji s lokalnim stanovništvom. To u svakom slučaju nije konvencionalni oblik umjetničkog izražavanja - uvijek je to neki oblik participativne umjetnosti koja podrazumijeva uključivanje drugih. Tim više je bilo vrlo zahtjevno takve projekte predstaviti na jednoj izložbi. No to je kustosici izložbe u Kaunasu Benedetti Carpi De Resmini ipak uspjelo. Priznajem, bolje od mojih očekivanja.
Kao gostujući umjetnici sudjelovalo je više hrvatskih umjetnika - Hrvoslava Brkušić, Toni Mijač, Ana Dana Beroš, Sara Renar, Ida Blažičko - da nabrojimo samo neke - a umjetnici koji su stvarali u Zagrebu - poput Engleskinje Gemme Riggs i Austrijanca Matthiasa Krinzingera - vrlo su lijepo predstavljeni na završnoj izložbi. Vjerojatno će neke razveseliti i činjenica da je zagrebački nogometni klub Dinamo bio tema Krinzingerova rada pod nazivom "Dinamo always wins (and loses)" - posjetitelji izložbe su mogli zaigrati stolni nogomet čije su sve figurice bile modre. Kao i popiti sa simpatičnim austrijskim umjetnikom malo litavske votke. Gemma Riggs se pak za vrijeme svoje zagrebačke rezidencije pozabavila tradicijom lokalnih dječjih igara, što je na izložbi, između ostalog, predstavljeno analognim crno-bijelim filmom, koji je snimljen 16 mm kamerom.
Kao posebno zanimljivo djeluje ono što je Ana Dana Beroš radila u engleskom Folkestoneu. U središtu njezina performansa i šetnje obalom koju je organizirala s lokalnim stanovništvom bila su takozvana zvučna ogledala koja su uoči 2. svjetskog rata građena na obali prema Europi, a koja danas izgledaju kao ostaci neke drevne civilizacije.
Izložba Magic Carpets Landed započela je na željezničkom kolodvoru u Kaunasu performansom u kojem su sudjelovali mladi košarkaši Žalgirisa. Sama izložba se održava u Kaunas Picture Gallery. Kao posebno dojmljiv izdvojila bih rad portugalske umjetnice Pauline Almeide koji se mogao vidjeti i na ovogodišnjem Jelsa art bijenalu. Riječ je o zvučnoj instalaciji - umjetnica je oblik maternice izradila od starih tkanina koje su pripadale njezinoj obitelji. Maternica visi u prostoru pričvršćena za strop konopcima također izrađenim od tkanine. Kad joj se približite, čujete glasove - to članovi Almeidine obitelji pričaju zgode o vlastitom dolasku na svijet, vlastitom rođenju. Uživo je ta maternica vrlo dojmljiva.
Sam susret umjetnika i kustosa koji su na ovom projektu surađivali četiri godine u Kaunasu bio je krajnje emotivan. Treba im držati fige da će na europskim natječajima uspjeti dobiti financiranje za još jedan ciklus svoga projekta. I nadati se da ćemo i mi uspjeti ugostiti slične projekte ovako velikog europskog raspona.