ZAGREB - Belgijski umjetnik Luc Tuymans, jedan od najutjecajnijih slikara na svijetu, stigao je u Zagreb, gdje će u četvrtak u HDLU-u otvoriti izložbu “Allo!” Pedesetčetverogodišnji umjetnik, koji je imao samostalne izložbe u najvažnijim svjetskim muzejima, snažno je utjecao na današnju generaciju mladih slikara.
Iznimno je inteligentan i obrazovan, pokriva široko područje interesa, a engleski govori savršeno.
Živi u rodnom Antwerpenu, sa suprugom, umjetnicom iz Venezuele. Izložbu HDLU organizira u suradnji s Institutom za istraživanje avangarde i londonskom galerijom David Zwirner, gdje će ciklus “Allo!” biti pokazan na jesen.
Vaš ciklus ‘Allo!’ inspiriran je filmom o Paulu Gauguinu?
- Film ‘Mjesec i novčić od šest penija’, adaptacija romana W. Somerset Maughama iz 1919. godine, djelomice je nadahnut Gauguinovim životom. Moj povod je bio drukčiji, povod kod mene nikad nije doslovan. U Londonu su me u jednom društvu zamolili da ilustriram lik iz romana Josepha Conrada ‘Srce tame’, koji govori o slikarstvu. I tad mi je kroz glavu poput flasha proletio ovaj film. Film je crno-bijeli, osim na samom kraju, kad postaje film u boji. To se događa u trenutku kad sredovječni burzovni mešetar koji je postao slikar (glumi ga George Saunders) umire, a njegov liječnik dolazi u selo gdje je pokojnik živio i ulazi u kuću. Slikama ilustriram posljednje sekvence filma, prikazujem liječnika kako ulazi u kuću i izlazi iz nje. U pozadini se vide Gauguinove slike koje, naravno, nisu originali i imitacije su jako smiješne. Film nije baš dobar, no poslužio mi je kao inspiracija za priču o samoj ideji egzotike, ali obrnutoj, stoga je u svemu i tračak ironije. To je i neka moja šala o modernizmu budući da Gauguina svi smatraju modernistom u apstrakciji. Na svakoj slici vidite lik prikazan odostraga, koji gleda u slike: to sam ja.
Mrtva priroda
Drugi dio izložbe inspiriran je zagrebačkim izložbenim prostorom. Rad izvodite na zidu, na licu mjesta?
- Na samom sam početku rekao svojem asistentu kako će izložba biti interesantna kombinacija, spoj različitih elemenata. Tanjuri koje koristim kao inspiraciju za mural koji ću naslikati dolaze iz okolice Zagreba, gdje je bila razvijena porculanska industrija u doba komunizma. Poslije su te tvornice propale, a mnogi su ljudi izgubili posao.
Kad ste na Documenti u Kasselu sliku nazvali ‘11. rujna’, a izložili prizor ‘Mrtve prirode’, to je izazvalo mnoge kontroverze?
- Tada sam drugi put nastupio na Documenti. Svi su očekivali nastavak moje izložbe s Venecijanskog bijenala, gdje sam u nacionalnom paviljonu slikama ispričao priču o Kongu i belgijskom kolonijalizmu. No ja nisam želio nastavak. Kad se dogodio 11. rujna, moja smo supruga i ja bili svjedoci terorističkog napada jer smo u tom trenutku bili u hotelskoj sobi u New Yorku. Poslije smo na televiziji iz svakog kuta vidjeli kako se avion zabija u WTC. Nakon tih prizora bilo je nemoguće bilo što napraviti doslovno, samo sa slikom. Moj je prvi odgovor na to bio namjera da cijeli prizor pretvorim u nešto posve suprotno, u idilu, pa sam razmišljao o poussinovskom pejsažu s figurama. Naposljetku sam se odlučio na najniže u hijerarhiji slikarstva, na mrtvu prirodu. Prizor sam uvećavao slikajući mrtvu prirodu tako da lebdi u prostoru. Slika je takva da je ne možete konzumirati, neki ljudi nisu shvatili poruku i zato je postala kontroverzna. Kontroverza je bilo tek poslije Documente, što mi se svidjelo jer mislim da slika i treba biti shvaćena upravo tako: nakon što prođe neko vrijeme. Slika je medij koji radi kroz vrijeme. Mnogo je radova na toj Documenti tematiziralo 11. rujna, no s dozom političke korektnosti, što mene ne zanima.
Neočekivana slava
Zašto mislite da je slika anakronizam? Uostalom, vaše su izložbe itekako posjećene?
- Mislim da je umjetnost, onime što predstavlja, anakronizam, ne samo slika. Moram priznati, kad sam počeo slikati, nisam očekivao takvu popularnost. Mislio sam da će proći barem 25 godina prije nego što netko kupi moju sliku. Moje slike nisu šarene, nisu spektakl, u doba kad sam počinjao slikati slika je jedva preživljavala. No prevario sam se. Odmah su me prihvatili.
Brzo slikate?
- Svaku sliku do sada napravio sam za jedan dan. Pa i ako slika ima šest metara, bit će to dugačak dan, ali ja ću je naslikati u jednom danu.
Vaše slike obuhvaćaju širok raspon tema, no puno ih je vezanih uz politiku?
- Iduća se izložba vrti oko mene. Ja sam vizualni umjetnik i prije svega važno mi je ono vizualno. Nakon nastupa u Veneciji svi su me željeli gledati kao političkog umjetnika. No to nije moguće, onda to ne bi bila umjetnost, već propaganda. Kad je već sam život politika, umjetnik može imati političku notu u pravom trenutku. No naivno je i glupo od početka raditi s političkim diskursom.
Negdje sam pročitala da vam je Thomas Pynchon omiljeni autor?
- On je jedan od meni omiljenih američkih autora. Na neki je način izumio paranoju u američkoj umjetnosti.
U radu posvećenom Waltu Disneyju vi rušite mitove?
- Riječ je zapravo o brisanju ideje utopije, što sam već započeo na svojim prethodnim izložbama. Zanimljiva mi je njegova osobnost: Walt Disney bio je manično-depresivan, pušio je cigarete jednu za drugom, u projekte je ulagao sve ili ništa. Sve je morao kontrolirati pa sam gotovo siguran da ne bi dopustio Disneyland u Parizu, tako daleko od njega. No ono što je meni bilo najprivlačnije za nastavak mojeg rada jest opsesivan način na koji je kreirao fantaziju. Zapravo je teritorijalizirao fantaziju, što mi je bilo zanimljivo kao još jedna ideja brisanja utopije.
Ideja utopije
Neke su se vaše slike prodale za milijun, dva dolara. Što mislite o tržištu umjetnina?
- Tržište je umjetnina posljednjih nekoliko desetljeća jako neproporcionalno. Ja s trgovcem umjetnina Davidom Zwirnerom radim više od 20 godina, sa svojom galeristicom u Tokiju petnaest. Pažljivo ih biram. To nisu ‘samo’ trgovci, već ih zanima što i kako radim. Tržište je nužno da bi umjetnici preživjeli, no mi zajedno pokušavamo kontrolirati to naše tržište, da slike stignu u dobar kontekst. Još 1992. godine došla su u moj atelje trojica predstavnika Charlesa Saatchija i ponudila mi milijun dolara da im dam sve slike iz te godine. Odbio sam ih i Saatchi mi je to zamjerio. Za njega je mnogo toga u igri moći. Najsretniji sam što su moje slike u muzejima i u rukama privatnih kupaca koji u njima znaju uživati.
No prije svega sam umjetnik. Nisam ušao u umjetnost da zarađujem, nego da se bavim umjetnošću. Cijenim Damiena Hirsta jer je on u umjetnost došao iz radničke klase, a takva je vrsta umjetnosti do tada bila uglavnom rezervirana za one iz bogatih obitelji. No on je fenomen, a ja sam umjetnik.