Moji kolege povjesničari umjetnosti često sebe doživljavaju jako ozbiljno. Ne krivim ih, jer tako su nas učili: da vlastitu važnost doživljavamo obrnuto proporcionalno od važnosti koju imamo u društvu. U svakom slučaju, tim neduhovitim kolegama s iluzijom veličine želudac se okrene kada netko o umjetničkom djelu počne govoriti kroz prizmu osobnog sviđanja (kao i meni od takvih njihovih elitističkih umovanja). Ali, zapravo sve se svodi na to. Mi nešto doživljavamo s obzirom na naš senzibilitet i na naše intelektualne predispozicije. Refleks estetskog promišljanja je upravo (bezinteresno, rekao je onaj Nijemac) – sviđanje. Nešto nam se sviđa, ili ne sviđa, a potom to punimo sociološkim, povijesnim ili poetskim značenjima.
Između sviđanja i pametovanja...