OVO JE BUDUĆNOST

Salon mladih: nakon ove izložbe hrvatska likovna scena neće biti ista


Rad Alexa Brajkovića

 Boris Kovacev/Cropix
Na 37. Salonu mladih u HDLU-u ima zanimljivih radova, poput opisanog, i onih manje zanimljivih, pomalo i pretencioznih

Jedan od zanimljivijih radova na netom otvorenom, 37. Salonu mladih u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika potpisuje Lovro Ivančić. Bavi se, naime, temom stanovanja, odnosno kako će ono izgledati u budućnosti. Vjerujem da je teza ovog rada, koji se zove "Drugačije sutra", točna - stambeni prostori postajat će nedostupniji i sve sličniji, dok će se naše navike, želje i ukusi mijenjati, nadopunjavati, profilirati. Vođen tom idejom, autoru je sinula ideja o stroju koji će odgovoriti na te promjene. Struktura našeg stana unaprijed je zadana, no što bi bilo, pita se ovaj mladi umjetnik, kada bi stan "osluškivao" korisnika, mijenjao se prema čovjeku. Riječ je, naravno, o spekulativnoj instalaciji od tekstila, no pitanje koje postavlja prilično je zanimljivo. A iznimno je bitno i mladim ljudima pa valja reći i da to nije jedini rad na Salonu mladih koji se bavi tom tematikom, odnosno gdje će živjeti i kakve će uvjete imati. Sjetila sam se, dok sam čitala o ovome, intervjua koji sam svojedobno vodila s arhitektom Krešimirom Roginom, a u kojemu je mi je, uz ostalo, rekao da je "gospodin arhitekt arhaično zanimanje, a da će se kuće u budućnosti graditi uz pomoć 3D printera". Iva Marčetić svojedobno je provela i istraživanje o podstanarima i o tome kako žive u Hrvatskoj, a zaključak je da žive prilično loše i s malo prava.

image

Lovro Ivančić

Juraj Vuglač/HDLU
image
Boris Kovacev/Cropix

Kako stanovati

Instalacija se sastoji od metalne konstrukcije koja je stanična te mehaničke ruke koja se miče i potiskuje tekstil, napravljen od biopjene. Pomak te ruke ovisi o kretanju posjetitelja i napisanom programskom jeziku koji instalaciji pomaže da "odgovara" na pokrete i emocije.

image
Boris Kovacev/Cropix
image
Boris Kovacev/Cropix

U svakom slučaju zanimljiv rad i simptomatičan za ovogodišnji Salon jer progovara o nekim glavnim pitanjima koja danas muče mlade. Uz to nije riječ o klasičnom mediju, nego je uvrstio i mnoga istraživanja.

Gledajući Salon nazvan "Pao sat u bunar", palo mi je odmah napamet kako za većinu umjetnika čija su djela izložena ranije nisam čula. I da je to, zapravo, dobro jer svrha je Salona mladih otkrivati nova imena. Naziv je podsjetnica na dječju igru, u sklopu koje djeca rade velike ili male korake naprijed ili natrag. Kad papagalo kaže da je sat pao u bunar, dijete se mora vratiti na početak.

Za mladog kustosa Lovru Japundžića sam čula, uz ostalo i kad je radio izložbu fotografija "Uključene, aktivne, svjesne - ženske perspektive danas" s Leom Vene. Ima već mnogo projekata iza sebe, a vjerujem da je riječ o budućoj kustoskoj zvijezdi jer ga ima na dosta strana i ima nos. No, tema je opisana previše hermetično, nekako sam se nadala da nova generacija neće nastaviti tim rječnikom, da će se nastojati približiti publici, da će pisati kako su pisali VHP ili Zvonko Maković. No, tako nije. Piše: "Radovi s izložbe istražuju mogućnosti koje nastaju uslijed neprilagođenosti normativnom toku vremena, a manifestiraju se kroz istraživanje novih smjerova prethodno zanemarenih odnosa s vremenom". Možda će s vremenom steći nešto više samopouzdanja.

Na izložbi ima zanimljivih radova, poput gore opisanog, i onih manje zanimljivih, pomalo i pretencioznih. Vidjela sam na društvenim mrežama zanimljivu opasku kako je na Salonu mladih najzanimljiviji Meštrović (odnosno, paviljon koji je radio). Djelomice bih se složila s time.

No, koncentrirajmo se na ono što je dobro, a to su mladi ljudi koji mogu pružiti još mnogo toga.

image

Marko Zbodulja

Marko Zbodulja/
image
Boris Kovacev/Cropix
image
Boris Kovacev/Cropix

Čini se, ako ukupno gledam, da mlađu generaciju, uz spomenuto pitanje stanovanja, posredno i budućnosti, zanimaju teme, u okviru glavne zadane, koje se tiču previše utrošenog vremena na rutine, offline i online život, društvene mreže... Prilično se bave samima sobom, no ne i svi.

Plitvička jezera

Umjetnica Ana Ratković Sobota, čiju sam zanimljivu izložbu gledala svojedobno u zagrebačkoj Laubi, izložila je "Jezera". U tom djelu ona interpretira nađene fotografije Plitvičkih jezera s početka prošlog stoljeća, oslikavajući voskom pamučno platno u tehnici batika. Kako se objašnjava uz rad, ona prikazuje krajolik kakav je nekad postojao kako bi ukazala na ekološku katastrofu koja prijeti Plitvičkim jezerima, ali ujedno i osvijestila nedovoljan interes javnosti i izostanak dugoročnog rješenja. Tumači: "Masovni turizam i neplanska izgradnja doveli su do pojave ‘novih jezera‘, odnosno dviju septičkih jama nastalih izlijevanjem otpadnih voda iz obližnjih hotela i apartmana. Voda na području Plitvičkih jezera i obližnjih naselja više nije pitka."

image
Press/
image


Rad Alexa Brajkovića

Boris Kovacev/Cropix

Mladi se kustos prvo pojavio na međunarodnom festivalu fotografije Organ vida pa je i na Salonu prikazano nekoliko fotografija. Gledajući, pak, one koje potpisuje Marko Zbodulja "Kul party fotke", prilično sam se zabavljala. Ne čini mi se da se mladi suštinski zabavljaju drukčije nego što smo to mi radili. Marko Zbodulja svoj autorski potpis razvija pod utjecajem autora poput Nobuyoshija Arakija ili Juergena Tellera. Preuzima sirov, ali ujedno vizualno vibrantan izraz ulične fotografije i instinktivno ga primjenjuje u dokumentiranju kaotičnog fluksa neprekidnih aktivnosti noćnog života. Neposrednost u pristupu i bliskost s fotografiranim subjektima ističu se kao glavne odlike njegove fotografije.

Biljke koje sviraju

Alex Brajković postavio je prilično upečatljiv rad, "Contem.plant". Ova multimedijalna instalacija pomalo me podsjetila na ono što radi Vitar Drinković. Biljke sviraju udaračke instrumente poput gongova i tibetanskih zdjela, specijalizirani senzori prikupljaju biološke signale, pruža se uvid u fiziološke procese poput fotosinteze i kretanja kloroplasta.

Mia Maraković i Anđela Zanki izložile su "Tao box", prostornu instalaciju protiv zaboravnosti koja je djelomično uvjetovana prekomjernom izloženošću online sadržajima.

Andrej Drožđan instalacijom "Konekcija memorija" istražuje povezanost svojih i tuđih uspomena, koristeći sadržaj iz svakodnevnog života na koji nailazi u online i offline oblicima na različitim lokacijama ili internetskim platformama.

Mihaela Rašica bavi se temom raspadanja fresaka.

Izlažu i Anja Mergeduš, Astrid Jakšić, David Bakarić Mihaljević, David Wilhelm, Iva Zagoda, Ivana Stećuk, Ivor Tamarut, John Miličić, Katarina Juričić, Lana Lephamer, Lav Paripović, Lea Anić, Lovro Ivančić, Marko Zbodulja, Mihael Klančić, Mihaela Rašica, Tomislav Hršak, Valerija Cerovec | Pozvani umjetnici: Marko Gutić Mižimakov, Nika Pećarina, Branimir Štivić, Jelena Visković, Bruna Jakupović, Matej Jurčević, Paula Tončić, Valentina Butumović...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
09. lipanj 2024 15:58