Odlukom dubrovačkih vlasti iz 1377. godine, koja se smatra najstarijom karantenskom odredbom na svijetu, svi putnici koji su dolazili iz okuženih krajeva morali su u 30-dnevnu izolaciju u Cavtat ili na otočić Mrkan. U toj državi jakog pomorstva, trgovine i obrta, koja je trgovala sa svima i bila povezana sa svijetom, sukladno iskustvima s bolestima koje su Dubrovčani preživljavali, epidemiološke mjere razvijale su se zatim stoljećima, pazeći kako na zdravlje ljudi tako i na gospodarski opstanak. Stoljećima od prve karantenske odredbe, u doba pojave velike kuge 1782. godine, Dubrovačka Republika imala je toliko progresivan i efikasan sustav borbe s epidemijama - sustav koji je bio praktički neprobojan - da je u Gradu u pet strašnih godina umrlo manje od 15 ljudi.
Brojke u okolici bile su zastrašujuće. U to je vrijeme u bosanskom zaleđu Dubrovnika od kuge umrlo oko 130.000 ljudi, dok je u mletačkoj Dalmaciji, prvom dubrovačkom susjedstvu, također stradao velik broj ljudi. Ne i u samom Dubrovniku, koji je u ono vrijeme bio jedan od predvodnika modernog svijeta, posebno u protuepidemijskim znanjima i logistici za koje se nije štedio novac.
Doba krize
Dubrovačka izložba “Covid-19 i kuga: sadašnjost u prošlosti”, otvorena u Lazaretima koji su u ono vrijeme bili sagrađeni kao jedna od preventivnih zdravstvenih mjera zaštite stanovnika Dubrovnika, donosi uvid u povijest protuepidemijskog sustava Dubrovačke Republike i Lazareta te uspoređuje epidemiološke, gospodarske i socijalne mjere iz tog vremena i današnjice. Situacija s koronavirusom, koju prate koncepti samoizolacije, traženja nultog pacijenta, pa i karantene cijelih gradova, neodoljivo podsjeća na vrijeme slavne Dubrovačke Republike koja se od bolesti itekako znala sačuvati.
Dubrovnik je jedan od prvih europskih gradova koji je shvatio važnost održavanja higijene u prevenciji raznih zaraznih bolesti i epidemija. Već je 1272. u Statut Dubrovnika bilo uneseno par odredbi o održavanju higijene u Gradu. Prema jednoj od tih odredbi, oboljeli od lepre morali su stanovati daleko od Grada.
- Našim sugrađanima je povijest i dalje nedovoljno poznata. Dubrovnik ima puno sačuvanih spomenika, dokumenata, pa je jednom prosječnom građaninu teško sve to probaviti. Kada je krenuo covid, krenulo je i puno konfabuliranja, i da bi to prestalo i da bi ljudi znali s čim žive i kroz što prolaze, predstavili smo u sklopu izložbe i taj dio koji paralelno prati situaciju onda i sada. Želja nam je neki način probudili kod ljudi nadu i povjerenje da se jednim racionalnim, discipliniranim pristupom može izboriti s bolesti, usput čuvajući i ekonomiju i zdravlje stanovnika - rekla nam je autorica izložbe Zrinka Lucianović iz Dubrovačke baštine, koja je izložbu priredila u koautorstvu s Vesnom Miović, upraviteljicom Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku. Autorice izložbe nastavljaju o dubrovačkim protuepidemijskim mjerama u doba krize s kugom.
Sanitarni kordon
- Osim karantene u Lazaretima, mjera izolacije te dezinfekcije hrane, plovila i prostora, oružje starih Dubrovčana protiv kuge bio je i sanitarni kordon. Osim blokade granice, on je podrazumijevao i podjelu Republike na osam okruga. Jedan okrug bili su sami Lazareti na Pločama. Za zdravstvene mjere u svakom okrugu bio je zadužen “kacamorat veliki”, plemić koji je bio glavni asistent saniteta za svoj okrug - pojašnjavaju.
- Svaki stanovnik države bio je pod kontrolom. Kada je netko sa sela htio doći u Grad, “kacamorat veliki” izdao bi mu komad papira, svojevrsnu propusnicu na kojoj je pisalo kada je i iz kojeg mjesta krenuo. Na ulazu u Grad dubrovački seljak morao se prijaviti kapetanu Lazareta i predati mu propusnicu. Na odlasku seljaka iz Grada kapetan bi dopisao kada je krenuo u svoje selo. I upravo zbog takvog praćenja kontakata, kao i zahvaljujući svim drugim mjerama, Republika je bila pošteđena napada kuge u 17. i 18. stoljeću. Trgovački promet pritom nije bio obustavljen, išao je kroz točno određen koridor i svi koji su se kretali tim putem znali su da nema skretanja - nastavljaju autorice, s kojima dalje razgovaramo o mjerama “Stožera” u Dubrovačkoj Republici.
- Provjetravanje, sunčanje, potapanje u morskoj vodi, zalijevanje octom. Koristilo se i vapno. Sve je ovisilo o vrsti materijala koji se treba raskužiti. Ako bi netko umro od kuge u svojoj kući, popisao bi se inventar, koji se zatim izvan kuće dezinficirao octom i vapnom. Neke stvari su se raskuživale i dimom ljekovitih trava. Dezinfekciju inventara i samih okuženih kuća obavljale su većinom žene koje su preboljele kugu - objašnjavaju autorice.
Dubrovačke protuepidemijske mjere uključivale su i bazene za ispiranje stoke. Kako je kugu prenosila štakorska buha, znalo se da su najopasniji materijali vuna, krzno i tekstil. Fakini, to jest nosači, koji su unosili robu u Lazarete, bili su zaduženi i za njezino raskuživanje. Zbog dodira s potencijano okuženom robom fakini su praktično cijeli radni vijek provodili u karanteni. Vunu bi raširili na suncu i propuhu i nekoliko puta dnevno je rukama prevrtali. Unutar Lazareta se trgovalo, ali tako da trgovac, to jest kupac ne dodiruje neraskuženu robu. Ljudi su znali kako se mogu zaštititi i bili su svjesni da ih mala pogreška može dovesti do obolijevanja. Disciplina je bila enormna. Za nepoštivanje mjera bile su određene drakonske kazne.
Francuski konzul
- Zanimljiva je anegdota s francuskim konzulom u Dubrovniku iz tog vremena. Naime, kada je jednom prilikom u grušku luku doplovio neki francuski kapetan, francuski konzul preduhitrio je sanitetske službenike i iz kapetanovih ruku zgrabio njegov zdravstveni list. Budući da je dotaknuo neraskuženi dokument, konzulu je slijedila samoizolacija koju je pokušao izbjeći bijegom u Grad. Bijesno je uletio u Knežev dvor, a vlasti su ga upozorile da samoizolaciju jednostavno ne može izbjeći. Bude li je i dalje odbijao, svi stanovnici Republike izolirat će se od njega.
Naravno, konzul se tada urazumio - navode naše sugovornice koju su izložbu o protuepidemijskim mjerama ondašnjeg Dubrovnika smjestile upravo na Lazarete koji su u to vrijeme imali vjerojatno najvažniju ulogu za očuvanje Republike od kuge koja je harala svijetom.
Osim Lazareta i mjera, ključnu razliku između Dubrovnika i susjednih zemalja činio je i jako dobro razvijen sustav kolanja informacija. Iz okolnih zemalja i zaleđa Dubrovčani i prijatelji Republike javljali su u Grad informacije o pojavi kuge, koje su se često i krile. To je omogućilo da se djeluje pravodobno. Osim toga, postojao je i Zdravstven ured, još od 14. stoljeća, koji je Republika cijelo vrijeme obilno financirala. U Dubrovniku je postojao Zdravstveni ured kao stalna državna institucija za borbu protiv kuge i drugih zaraznih bolesti. Svojevrsni “Stožer” prije Stožera. I ljudi su tada, navode autorice, bili mnogo poslušniji.
Od mjera se nije prezalo, iako su se često doimale i brutalne. Primjerice, vojnici saniteta nosili su štapove kojima su razdvajali i na distanci držali ljude u Lazaretima. Štap se koristio i u drugim prigodama i na drugim mjestima. Na primjer, kad su se dubrovački plemići spremali nositi harač sultanu, ispred Kneževa dvora pridružila bi im se dva janjičara. Budući da su janjičari dolazili iz potencijalno zaraženog zaleđa, vojnici saniteta štapovima su držali prolaznike i promatrače na sigurnoj udaljenosti. Zdravstveni ured imao je na raspolaganju neograničen novac, a svaku stavku troška morao je opravdati.
Lazareti su u svemu bili posebno važni i sve je ondje bilo točno određeno, do najsitnijeg detalja. Točno se znalo gdje putnici drže karantenu, gdje mogu udahnuti svježi zrak, gdje se odlaže i raskužuje roba, gdje se kuha, kad se vrata lazareta zaključavaju i otključavaju. Za izložbu je iskorišten dio arhivskog materijala, a to su uglavnom neobjavljena znanstvena otkrića djelatnika Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku i njihovih vanjskih suradnika.