Kvadratura

Sandro Đukić: U potrazi za izgubljenim umjetničkim radom koji je dva puta bio uništen

Sandro Đukić
 Ivan Posavec
Na izložbi u riječkom MMSU pod nazivom "Arhiv kao memorijski konstrukt" Đukić rekonstruira svoj uništeni rad iz 1990. godine

Na fotografijama vidimo mladića koji izgleda kao da se tek probudio, duge, nepočešljane kose, koja se već polako formira u dreadlockse. Na jednoj fotografiji je iz poluprofila, u bijeloj košulji. Na drugoj je u crnoj dolčeviti, s bujnom kosom koja umjesto da pada po ramenima, izgleda kao da leti na vjetru. Fotografija nosi naziv "Do not forget my face". Gledamo te fotografije s njihovim protagonistom - umjetnikom Sandrom Đukićem - trideset godina nakon što su nastale. Objašnjava da su to njegovi "autoportreti" koje je u to vrijeme radio s kolegom Bojanom Salajem i koji ga je snimao prema njegovim uputama.

Te davne fotografije koje su svoju prvotnu slavu doživjele 1990., u trenucima kad se ovdje prelamala povijest, tema su izložbe "Arhiv kao memorijski konstrukt" koja je krajem srpnja otvorena u MMSU u Rijeci, paralelno s izložbom "90e: Ožiljci". - Uvijek se govori o umjetnosti do '88. ili '89. godine i onoj nakon '92. ili '93. godine. Tih nekoliko godina između kao da su izgubljene - govori Đukić koji je pokušao rekonstruirati (uništeni) rad i izložbu koju je 1990. imao u Gliptoteci s Damirom Babićem i Krešimirom Purgarom, pod nazivom "Objekti".

Otvaranje je bio društveni događaj; Sandro nam pokazuje (meni i Posavcu) fotografije koje je tada snimio Boris Cvjetanović i na njima vidimo Mladena Stilinovića, Tomislava Gotovca, Mladena Lucića… No, kao što je uz veliki bum izložba otvorena, tako se i ugasila, a eksponati su završili u dvorištu, pokisli i uništeni. Ali, za jedan rad s te izložbe koji je ponovno rekonstruirao, godinu dana kasnije Đukić dobiva na 16. jugoslavenskom bijenalu mladih u Rijeci nagradu Saveza likovnih umjetnika Hrvatske. No, počinje rat i Đukićev rad ponovno biva uništen.

Za potrebe rekonstrukcije Sandro Đukić (57) snimao je i intervju s nekim od svjedoka tih događanja kako bi što uvjerljivije prizvao obrise davno izgubljenog vremena. "Arhiv kao memorijski konstrukt" svakako ima nostalgičnu komponentu, ali i svjedoči o itekako živom Đukićevu umjetničkom nervu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. svibanj 2022 08:58