U prostoru Sponze, u sklopu 77. Dubrovačkih ljetnih igara, Saša Šekoranja večeras otvara izložbu "Sanjam Dubrovnik" koju je zamislio kao niz osobnih asocijacija, sjećanja i osjećaja, kao jedan svoj intimni portret grada.
"To je Dubrovnik iz moji snova", kaže Šekoranja. "A zapravo, kad otvoriš oči vidiš da je još ljepši od tih snova koje sanjaš".
Za njega je Dubrovnik skup slika i zvukova: čempresi Konavala, zidine, čiope, more i pjesma Tereze Kesovije. Upravo ti motivi postali su polazište izložbe: "Sve su to stvari koje mi padnu na pamet kad prvo pomislim na Dubrovnik. Onda sam ih počeo stvarati, slikati…"
Posjetitelji će u Sponzi moći vidjeti velike formate, gotovo apstraktne slike zidina u plavim tonovima pune volumena i čistoće. Postavljene su u sam prostor atrija, a kad se prođe kroz labirint tih radova otvaraju se zatim drugačiji pogledi - slike čempresa, kao prve slike Dubrovnika koje umjetnik nosi u sebi kada mu prilazi.
"Meni je prva slika kad dolaziš u Dubrovnik - Konavle i čempresi", kaže Šekoranja.
Priznaje da je rad na izložbi u prostoru Sponze za njega bio poseban izazov. Monumentalna renesansna palača, jedan od simbola dubrovačke baštine, istodobno ga je privlačila i plašila.
"Bio sam nikad toliko nervozan oko toga i zapravo izluđen kako da ne razočaram ljude. Htio sam napraviti nešto što će odgovarati tom prostoru koji je čudesan, ali i jako težak. Nekoliko puta sam bio pred samim odustajanjem", priznaje.
No ideje su se počele slagati, a izložba je dobila formu ambijentalnog iskustva.
Nije mu međutim intencija bila samo postaviti slike.
"To mora biti potpuni neki doživljaj. Mora biti čista atmosfera koju poneseš sa sobom. Bez toga mi ne bi bilo dovoljno dobro", objašnjava.
A atmosferu izložbe dodatno će graditi zvukovi čiopa i pjesma Tereze Kesovije "Sanjam", koja je postala jedan od ključnih elemenata njegove vizije.
"To nije njezina najpoznatija festivalska pjesma, ali meni je bila neizostavna. Kad pjeva: ‘Sanjam majčinu postelju bijelu… zagrljaj mora i stijena i valova šum‘, to je čisti Mediteran. Njezin glas koji tako zvonko odjekuje u prostoru Sponze jednostavno mora biti tamo", govori.
Poseban trenutak otvorenja bit će cvjetna instalacija od dvije tisuće cinija. Umjesto klasičnog govora, Šekoranja će izvesti svojevrsni performans – prostornu tapiseriju posvećenu Jagodi Buić, umjetnici koja nije rođena u Dubrovniku no čiji je život i rad snažno povezan s gradom koja je tu ostavila neizbrisiv trag.
Inspiracija je došla iz njezinih priča o tapiserijama i rijetkim trenucima kada bi se u njezinim monokromatskim radovima pojavila crvena ili ružičasta boja.
"Jagoda je uvijek govorila o svojim crnim ili bijelim tapiserijama, a ponekad bi se pojavila ta duboka crvena ili ružičasta boja – boja cinija koje je kupovala na Gundulićevoj poljani i donosila ih kući. Upravo zbog nje napravit ću tu instalaciju od dvije tisuće cinija", govori Šekoranja.
Cvijeće je važan dio i Šekoranjina vizualnog identiteta ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara koji će na izložbi biti predstavljen kroz skice. Za plakat festivala umjetnik je odabrao dubrovačkog gospara, rijedak, starinski gotovo zaboravljen cvijet koji je postao njegov prepoznatljiv motiv. Na motiv skulpture Ivana Gundulića dodao je cvjetove na oči i cipele, pretvarajući povijesni lik u razigranu suvremenu interpretaciju.
"Kako su ovo Dubrovačke ljetne igre, meni je jako važna riječ igre", tumači Šekoranja.
"Igre su nešto što me vodi u svemu što radim. I ovdje je plakat nastao kroz igru", kaže.
Promatrajući Gundulićevu skulpturu, Šekoranja je uočio detalje koji često ostaju skriveni – kosu, ukrase i mašne na cipelama.
"Gundulića zapravo ne vidiš jer je toliko taman. Onda sam otkrio te prekrasne kose, te mašne na cipelama i samo sam umetnuo te ružičaste gospare kao pompone – na cipele i u oči."
Cvijet koji je prije bio gotovo skriven u dubrovačkim vrtovima sada je postao vidljiv na plakatima, torbama, lepezama, ukrasima za kosu i reverima.
"Dubrovački gospari sada su ukrasi dubrovačkim gospođama. To mi je posebno drago", kaže.
Šekoranjina veza s Dubrovnikom traje desetljećima. Među najvažnijim uspomenama izdvaja suradnju na Dubrovačkim ljetnim igrama prije više od dvadeset godina, kada je s Dorom Ruždjak-Podolski radio scenografiju za Shakespeareov "San ljetne noći" na Lokrumu.
"Cijeli sam otok omotao bijelim plahtama, a napravili smo i staklenik koji je lebdio nad morem, u kojem su vile i vilenjaci čuvali ljubav. Bilo je čarobno. Nisam smio prespavati na otoku, ali sam nekoliko puta zaspao tamo. Mislio sam da je to možda najljepše iskustvo. Ali evo, ove je godine još ljepše".
Za Šekoranju Dubrovačke ljetne igre imaju ono nešto što ovaj festival čini drugačijim od ostalih.
"Možda je najljepše upravo to što se umjetnici i kolege podržavaju. Sve stvari koje sam radio bile su negdje inspirirane ljudima koje sam susretao i s kojima se još uvijek susrećem u Dubrovniku".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....