U nedavnom osvrtu na njegov najnoviji ciklus radova britanski The Guardian proglasio je Seana Scullyja najvećim živućim apstraktnim slikarom. Recentne slike ovog umjetnika s prepoznatljivim motivom pravokutnika u raznim kombinacijama ostvarene su u plavim tonovima. Kritičar lista u njima je dobro primijetio poveznicu s glazbom.
"Kad pitam Seana Scullyja što apstraktna slika ima u odnosu na figurativnu, poseže za glazbom. ‘Možda se pitate, što Miles Davis ima u odnosu na Beatlese? A odgovor je: nema riječi u sebi. A onda biste mogli reći, što Beatlesi imaju u odnosu na Johna Coltranea? Pa, imaju riječi.‘ Scully, koji slika pravokutnike i kvadrate te trake boje koje se spajaju i klize jedna u drugu, instrumentalist je u slikanju, a ne pop-umjetnik. Značenje njegove umjetnosti nešto je što osjećate, a ne nešto što možete lako opisati. Ima više zajedničkog s Davisom i Coltraneom nego s Beatlesima. Osim improvizacijske briljantnosti, njegove nove slike čak se i bojom podudaraju s Coltraneovim klasičnim albumom Blue Train i Davisovim Kind of Blue. Na njegovoj izložbi u galeriji Thaddaeus Ropac duge, teksturirane plave note, zadimljene poput saksofona u ponoć, izmjenjuju se i miješaju s crnom, crvenom i smeđom u sporoj, tužnoj, prekrasnoj glazbi koja ne treba riječi."
Taj "blues" prisutan u njegovim slikama prati ga još od djetinjstva.
"Zainteresirao sam se za plavu jer sam imao blues", priznao je osamdesetogodišnji Scully.
"Čak i sada se užasavam mraka. Ne mogu hodati preko sobe u mraku i ne mogu izaći iz auta u mraku."
O važnosti glazbe i "bluesa", ali i uzrocima tjeskobe koja je konstantno prisutna u njegovim djelima, Scully mi je govorio prije nekoliko godina, 2022., u ekskluzivnom razgovoru povodom njegove izložbe u zagrebačkom MSU-u, kojem je tom prigodom poklonio jednu svoju sliku.
Imao je rock-band
Rođen u Dublinu 1945. godine, odrastao u Londonu, Scully od sredine 70-ih godina živi u New Yorku, gdje se afirmirao početkom 80-ih kao jedan od vodećih predstavnika apstraktnog slikarstva s minimalističkim predznakom. Za njegova djela kolekcionari su spremni izdvojiti sedmeroznamenkasti iznos; stoje u prosjeku od pola milijuna do dva milijuna dolara, te je jedan od najskupljih suvremenih umjetnika trenutačno na tržištu.
"Tijekom mladosti jako me privlačila glazba, imao sam čak i rock-bend, a moja je majka bila pjevačica, tako da je moje podrijetlo neka čudna mješavina ekstremnog siromaštva i glamura na B razini. Jako sam se zainteresirao za američki blues, dirnula me njegova dubina i bol, po prirodi sam romantičar i vjerujem da samo romantičari mogu spasiti svijet jer romantičari vjeruju, unatoč svemu ne odustaju. Bio sam tako pjesnik, pisac, mislilac, s petnaest godina počeo sam raditi u tvornici i nekako sam se uspio upisati u umjetničku školu, što je bio stvarno nadljudski napor."
Pričao je tom prilikom i o teškom djetinjstvu, počecima, važnim prekretnicama u karijeri, ali i najvećem životnom gubitku koji ga je obilježio za cijeli život.
"Rođen sam u Irskoj, u siromaštvu, bili smo beskućnici, živjeli smo na ulici s Putnicima, irskim nomadima, i kad smo se vratili u Englesku, moj je tata morao ići u zatvor, tako da sam odrastao u velikim teškoćama. S bakom sam išao u katoličku crkvu i ona mi je dala snažan osjećaj za duhovno i emocionalno, ta me dimenzija uvijek privlačila. U Londonu nismo više bili toliko siromašni, otac je izašao iz zatvora i odrastao sam u radničkoj klasi."
Prva velika prekretnica u Scullyjevu slikarstvu dogodila se oko 1968.–1969., kad je iz svojih slika eliminirao figuru; druga je bila napuštanje "čiste" apstrakcije 1981., nakon čega ubrzo slijedi i njegov proboj na svjetsku slikarsku scenu, koji se dogodio nakon izlaganja slike "Backs and Fronts" u galeriji PS1 Muzeja moderne umjetnosti 1982. godine.
"To je moja vjerojatno najpoznatija slika", rekao je za rad koji je bio dio Scullyjeve zagrebačke retrospektive.
"Ima ritam kao rock‘n‘roll, kad sam je pokazao u New Yorku, slikari i umjetnički kritičari bili su zbunjeni, ali s druge strane jako se svidjela punk-glazbenicima. Ova slika vrlo je muzikalna; u određenom smislu i sva moja apstrakcija u sebi ima ritam koji se jako razlikuje od minimalizma. U svim mojim slikama možete pronaći ponavljajući ritam koji odgovara suvremenoj glazbi, tako da mnogi ljudi koji se bave glazbom vole moj rad", otkrio je Scully, čiji je jedan od velikih obožavatelja Bono Vox, koji mu je i prijatelj.
Vojnici u uniformama
Scullyjeva umjetnost početkom 80-ih prolazi kroz još jednu transformaciju, a veže se i uz osobnu tragediju 1983. godine, kad je njegov osamnaestogodišnji sin Paul poginuo u prometnoj nesreći. Od tog trenutka njegova su djela postajala sve tamnija, prožeta egzistencijalnom tjeskobom, poput slike pod nazivom "Empty Heart" (Prazno srce) koja se mogla vidjeti na zagrebačkoj izložbi.
"Ta je slika vrlo simbolična jer, nakon odlaska u New York i borbe za svoju poziciju tamo, uspio sam zaraditi dovoljno novca da kupim kuću u Londonu. Taj trenutak bio mi je vrlo važan jer je označio moj povratak, a prva slika koju sam tamo napravio bila je ova elegična slika koju sam nazvao ‘Prazno srce‘. To je slika posvećena mom sinu. Osim što je simbolična, to je i vrlo tužna slika."
Nakon smrti sina, boja se u njegovim slikama, priča, smanjila za 25%. "Prestao sam raditi, doživio sam živčani slom, išao sam i psihijatru, što se pokazalo potpuno beskorisnim. Sada i dalje živim s krivnjom koje se ne mogu riješiti, čovjek nekako umire sa svojim djetetom i dio mene je umro, ali postupno sam se vratio životu zahvaljujući svojoj umjetnosti. Kako je Jordan Peterson rekao, morate se vezati za nešto što volite kako biste svoju patnju učinili podnošljivom, i to je ono što sam ja učinio, i to je ono što sam radio i kad sam bio dijete, odrastajući uz vrlo posebne roditelje."
Do preokreta u Scullyjevu životu i djelu dolazi ponovno kada mu se rodio drugi sin Oisin, danas tinejdžer, kojeg je dobio s četvrtom suprugom, švicarskom slikaricom Liliane Tomasko.
Povodom zagrebačke izložbe Scully se prisjetio i svog prvog posjeta Hrvatskoj.
"Nisam inače toliko zainteresiran za odmor, a znam da je Hrvatska mjesto za odmor, više me zanimaju društveni konstrukti i geografija. Tako sam 1968. s grupom drugih studenata iz Engleske u jednom starom kombiju putovao kroz Jugoslaviju do Sofije i natrag. Sjećam se vojnika u uniformama, bilo je sve jako militarizirano; u neke od avantura koje smo imali gotovo je nemoguće povjerovati i sve ih prepričati" – ispričao je Scully prisjećajući se raznih dogodovština s tog, kako ga je nazvao, ludog putovanja, od toga kako su ostali bez novca u Grčkoj, kako su se neke cure iz njihova društva izgubile s lokalnim dečkima negdje u Ljubljani i jedva su ih uspjeli pronaći, kako su bezuspješno pokušali kupiti gumu od lokalaca, od kojih su na kraju morali bježati jer su ih ganjali noževima...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....