Strip “Šest šetnji Slave Raškaj” koji je napisala Sanja Lovrenčić, a ilustrirao Dominik Vuković, nije prvi o ovoj umjetnici. Postoji već jedan koji su u Ozlju, sudjelujući na radionici, napravili poznata strip autorica Irena Jukić-Pranjić, redatelj Marko Dješka i mnogi drugi u suradnji s djecom. Strip o umjetnicima svojevrstan je trend posljednjih godinu-dvije. Zajedno su, Ivana Armanini likovno, a Marko Golub tekstom, za Muzej suvremene umjetnosti napravili strip o Dimitriju Bašičeviću Mangelosu. Autorica stripa o Vjenceslavu Richteru je Dunja Janković, također za MSU. Izašli su i stripovi o Ivanu Meštroviću, čiji je autor Stipan Tadić, te o Marinu Držiću Dubravka Kastrapelija.
Dominik Vuković umjetnik je i ilustrator mlađe generacije koji se afirmirao među ostalim izložbom “Hahari i žabe” održanom proljetos u Laubi, seriji od stotinjak crteža, iscrtanih albuma uspomena, prisjećanja na djetinjstvo, na prvi bicikl, na praćke i zmajeve, tučnjave i razbijena koljena, prvi poljubac, Playboy i pa i prve cigarete.
Crteži u crvenoj boji imali su mnoštvo detalja, i pokazali su već zanimljivu ruku. Na toj je izložbi postalo jasno kako je riječ o autoru kojeg treba dalje pratiti te o umjetniku koji bi se trebao okušati u svijetu stripa, da, naprosto, naginje takvom rukopisu. Vuković je, podsjetimo, nakon diplome djelovao u kolektivu Space Shuttle s Klarom Rusan i Martinom Hrastićem. Surađivao je s kolektivom Pimp my Pump u ateljeu ulične umjetnosti Lapo-Lapo. Surađuje s hrvatskim izdavačkim kućama Fraktura, V.B.Z., Albatros i Mala zvona.
Novi su strip izdala Mala zvona. Crteži Dominika Vukovića u konkretnom slučaju prate tekst Sanje Lovrenčić koja pripovijeda kako su nastajala djela velike slikarice, u Ozlju i u Zagrebu, te ponovno u Ozlju. Na kraju je i biografija Slave Raškaj. Također su u stripu reprodukcije nekih od njezinih najvažnijih radova, kao što su “Pergola” ili “Visibabe u čaši”, slike koje se, inače, čuvaju u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti.
Strip počinje umjetničinom šetnjom u prirodi s kistom u rukama, u Ozlju, sa njezinim psom, sve je prikazano s mnoštvom detalja. U portretima ove umjetnice koji su sačuvani, najčešće ima kosu podignutu u rep, tako ju i Vuković, kroz stripovski rječnik, također prikazuje. I u dugoj haljini. Potom prati njezin dolazak u grad, gdje uči ukrašavanje, ali i slikarstvo. U stripu piše da uči “kod jednog pravog slikara”. Iako se imenom ovdje ne spominje, riječ je o poznatom umjetniku Beli Čikošu Sesiji, s kojim je Slava Raškaj imala dugačku i kompliciranu vezu, umjetničku i privatnu. U doba kada je živjela u Zagrebu, još su konji vukli tramvaje, no, kako se može u stripu pročitati, umjetnicu nije zanimala gradska vreva, u smislu temi njezina slikanja.
Slikala je u Botaničkom vrtu i u Maksimiru odraze u vodi, pomalo je to možda bilo i neobično prolaznicima, jer nije u nas u to doba bilo uobičajeno vani slikati. Iako Vuković jest majstor detalja, najdraži mi je crtež, moram priznati, u ovoj slikovnici od stotinjak stranica, onaj minimalistički. Riječ je o crtežu kada se slikarica odluči vratiti u Ozalj; dominira bijelo, snijeg, u pozadini je horizont, u lijevom kutu kočije i konji. U stripu se, dalje, kroz tekst i sliku, prati kako joj je brat pomagao pri odlasku u polje, nosio joj stalak i boje. U polju slika djecu, a i slike djece s potpisom ove umjetnice također su u knjizi.
Strip završava u trenutku kada je Slava Raškaj sretna, kada su se “potezi kista složili na papiru u skladnu cjelinu”. Ne bavi se, dalje, umjetničinom tragedijom. O tome se da naslutiti tek iz biografije. Pomalo umiveni kraj, nije čak niti djeci potrebna takva umivenost. Ova gluhonijema slikarica umrla je, naime, s dvadeset i devet godina, u Vrapču, gdje su ju doveli. Sve ostalo super, uključujući i kombinaciju u rukopisu već zrelije, afirmirane autorice i mladog ilustratora.