S crvenim karanfilom, visoko podignutim u ruci, dirigirala je Arijana Lekić Fridrih šačici u Novom Zagrebu, pred Muzejom suvremene umjetnosti, okupljenih žena.
Ad hoc nastao ženski zbor, među njima bila je i Severina, zapjevao je ne o junačkoj, već o momačkoj domovini: "Lijepa naša zemljo domovino/Oj momačka zemljo mila ..."
Pjevale su o zemlji nejednakih, femicidu, diskriminaciji, a nakon kratke, feministički preoblikovane himne, karanfile - bacile na betonski pod.
Jer, slab su karanfili nadomjestak za nejednakost, nepravdu, manjkavost sustava, partrijarhalnu tradiciju, nedostatak prava.
Kratko prije toga, dok sam žurila čuti žene kako pjevaju o momačkoj domovini, pred lokalnom sam cvjećarnicom ugledala dugačak red. Redom mušarci, strpljivo čekaju kupiti cvijeće za Osmi mart. Izlazili bi zadovoljni, držeći u rukama kakav buket, manji ili veći.
One žene, što su pjevale pred muzejom, nakon performansa Arijane Lekić Fridrih, kojeg je organizirala udruga Domino, obišle su izložbu "Osvijesti! Odupri se! Performans i politika u postjugoslavenskom kontekstu 1990-ih umjetnica" koja ostaje otvorena do 17. ožujka.
Poneki karanfil ostao je na platou... zgažen korakom prolaznika.
