Do 5. rujna u studiju Moa’ti u sklopu Festivala alternative i ljevice (FALIŠ) otvorena je izložba “Che odore di guerriglia urbana”, čiji su autori Mate Rupić i Lidija Krnjajić. Poručuju nam među ostalim da su naši gradovi i prostori (su)života i (ne)slobode kulise ekonomske eksploatacije. Ogleda se to, smatraju, "u (ne)pristupačnosti zajedničkim prostorima, stambenim jedinicama, kvadratima zemlje i javnom dobru, poput plaža. U takvom okruženju, grad nam se prikazuje kao objekt kojega gledamo preko barikada, koje nužno nisu nametljive niti opipljive, osim kada se fizički ispriječe na ulazu u galeriju pa namjernike onemoguće u pristupu samoj izložbi". Razgovarali smo s njima.
Političari “od štrapaca”, plaže pune suncobrana, sladoled koji se topi u dječjim rukama, krcata predgrađa i mrtvo središte grada slike su koje nas nepogrešivo vode uvijek istim pitanjima: čiji je ovo grad? Za koga ga gradimo i uređujemo? I, naposljetku, tko smo mi u njemu? pišete, među ostalim, u uvodu izložbe. Pretpostavljam da je grad u ovoj priči Šibenik? Šibenik jest grad koji živi u velikoj mjeri od turizma. Koji je vaš prijedlog, kako poboljšati dijalog stanovnika i turista?
Slike koje ste istaknuli u pitanju i koje su dio teksta koji prati izložbu, preuzeli smo iz pjesme “Guerriglia urbana”, čiji je autor Franco Battiato, a izvodi je talijanski bend Alice. Otud i inspiracija za naziv rada i izložbe. Šarenilo i metež gradske vreve, kontradikcije i dijalektika koje, u našoj viziji, čine urbanu sredinu poljem neprestalne “borbe” za slobodu bivanja, prostor za vlastiti izričaj i ono što je socijalni teoretičar David Harvey prije mnogo desetljeća definirao kao “pravo na grad”. U tom smislu, grad “u ovoj priči” nije samo Šibenik, već se pitanja koja nastojimo otvoriti izložbom tiču svih današnjih gradova. U Šibeniku pritisci i oduzimanja prava na prostor i grad proizlaze mahom iz turističke eksploatacije, u Novom Sadu sličan proces odvija se uslijed okupatorskih politika trenutačnog režima, na trećem mjestu naći ćemo neku treću pojavnost, u suštini istog fenomena - otuđenja grada od vlastite zajednice. Naš rad nije zamišljen kao onaj koji nudi prijedlog, već ima za cilj skretanje pažnje i upućivanje društvene kritike. Nastavno na to, ne smatramo da je problem u dijalogu stanovnika i turista, već stanovnika i stanovnika. Odnosno, različitih struktura unutar zajednice, gdje je naša pozicija ona koja zagovara otpor “običnih građana” političkim elitama i neumoljivom kapitalu, koji u sprezi oblikuju grad, zajedničke prostore i život sviju nas.
Pišete i da intervencije u Šibeniku onemogućavaju pristup javnim sadržajima i blokiraju slobodu kretanja. O kakvim je konkretno intervencijama riječ, možete li nabrojiti neke od njih?
Radi se o fizičkim barijerama, gdje u središtu Šibenika dominiraju terase ugostiteljskih objekata i druge, često sasvim neprikladne prostorne intervencije, uslijed kojih većina trgova i piazzetta u gradskoj jezgri gubi svoju primarnu, demokratsku funkciju. Međutim, barikade o kojima naš rad progovara nisu samo fizičke, one su sve danas prisutne, politikama uvjetovane prepreke, cenzure, blokiranja i onemogućavanja slobode kretanja, slobode izražavanja i mišljenja i, konačno, slobode izbora.
Vi ste također onemogućili pristup posjetiteljima kako biste ukazali na činjenicu da nisu sve zone svima dozvoljene, ukazujete i na društvene nejednakosti, ne mogu si svi sve priuštiti, aludirate i na nemogućnost ljudi da si priušte stan, kvadrati su u Dalmaciji sve skuplji?
Španjolski umjetnik Santiago Sierra na Venecijanskom bijenalu 2003. godine postavio je rad pod nazivom “Wall Enclosing a Space”, u kojem je zidom prepriječio ulazak u španjolski paviljon, a iza zida postavio zaštitare koji su provjeravali dokumente posjetitelja i propuštali samo one s “odgovarajućim” putovnicama. Na sličan način smo i nas dvoje kao autori htjeli staviti publiku u poziciju drugotnih, onih kojima je nešto onemogućeno, prisiliti ih da promisle tu poziciju, osvijeste je i iz nje reagiraju. Pravo na pristup stanovanju koje ističete, za nas je tek jedno od problema stanovnika današnjih, “barikadiranih”, gradova. Svi smo mi danas, na neki način, “prezreni na svijetu”, odnosno nismo aktivni sudionici oblikovanja naših životnih sredina i zajedničkih prostora. Stoga smo ovakvom postavkom izložbe htjeli poručiti kako, prije svega, moramo kolektivno shvatiti da smo kao društvo smješteni u uloge promatrača, onih koji prihvaćaju postavke koje diktiraju moćnici i kapital. Tek kada to osvijestimo, moći ćemo iz takve pozicije učinkovitije djelovati, pružiti otpor nejednakostima, stvarati nove prostore dijaloga i zajedničkog.
Izostanak stambenih politika, gentrifikacija središta grada i fenomen “napalm turizma” koji mu se dogodio nisu samo ispraznili grad. Te pojave zapravo gradu oduzimaju urbanitet, pretvaraju ga u kulisu, pišete. Što to na dulje pruge znači za Šibenik?
Da, procesi koje ističete upravo su oni koji od grada rade grad-razglednicu. Platno formata 5 x 3 metra, koje je središnji objekt izložbe, govori upravo o tome. Tehnikom transfera apstrahirane karte gradskog središta i njezinim multipliciranjem, u kojem se pri svakom otisku gubi dio materije, ostavljamo sliku grada-duha i grada duhova. To ponavljanje gradske matrice i prelazak iz jednog u drugi medij dovodi do gubitka njezina značaja i značenja, baš kao što gradsko središte gubitkom stanovništva gubi svoju primarnu funkciju mjesta za rad i život, a ne samo odmor. Koliko će daleko ti procesi ići i kako će izgledati budućnost ovisi, između ostalog, i o nama. Baš kao što naslov ovogodišnjeg Festivala alternative i ljevice Šibenik, “Apokalipsa do nas”, upućuje na činjenicu da stvari nisu uvijek odgovornost nekog drugog, već je ta odgovornost dijeljena.
Prošle se godine osim o programu Fališ, pisalo i o konfliktu koji ga je obilježio. Ove godine, srećom, nije bilo konflikta. Je li to, djelomice, radi dobre reakcije i organizatora festivala i Grada, koji su pozivali na dijalog?
Ovaj intervju radimo nakon drugog, od četiri, dana festivala pa je možda i prerano proglasiti izostanak konflikta (smijeh). Šalu na stranu, FALIŠ se ove godine jest vratio u svoje “standardne” okvire i održava se u znatno opuštenijoj atmosferi u odnosu na 2025. godinu. Ipak, to ne znači da pritisci, pokušaji zabrana i blokiranja nisu prisutni, oni su samo promijenili oblik. Prebacili su se u uskraćivanja podrške, kako financijske tako i logističke. Ipak, uz financijsku podršku Grada Šibenika, organizacija festivala poduzela je sve da se on održi, a sve je, kao i uvijek do sada, omogućila naša festivalska publika. Ovih dana stalno ističemo koliko je važna i vrijedna “kultura davanja ruke”, odnosno pomoć koju dobivamo sa svih strana, kad god treba nešto posuditi, prenijeti, odraditi. Osim toga, primili smo i značajan broj donacija privatnih osoba, običnih građana, koje su omogućile da pokrijemo sve više i više troškove produkcije. Ni proces nastanka rada kojeg izlažemo nije nastao ništa drugačije, kolege i prijatelji danima su nam nesebično pomagali u procesu transfera grafike sa papira na platno. Zaključno, bez zajednice koju festival okuplja ne bi bilo ni rada, ni izložbe, a ni festivala. Stoga ćemo iskoristiti ovu priliku da se svim slobodoumnim i slobodoljubivim građankama i građanima još jednom, iz sveg srca, zahvalimo.
Prošle ste godine istraživali odnos prema spomenicima NOB-u. Je li se što promijenilo u međuvremenu?
To je tema na kojoj i dalje radimo, sa sve više kolega i suradnika. Neke novosti koje bismo istaknuli, u odnosu na naš prošlogodišnji intervju na tu temu, su inicijativa za drugu fazu fizičke obnove i restauracije Spomen parka Šubićevac (koji je, srećom, “preživio” koncert Marka Perkovića Thompsona s minimalnom štetom), ali i izložba o spomenicima čiji su autori Zdenko Kolacio i Kosta Angeli Radovani. Izložba, na kojoj će se naći i Spomen park Šubićevac, uključivat će sasvim nove makete tih prostora, nacrte i tekstove, a autorski je priprema kolega Emil Jurcan i već na jesen bit će predstavljena javnosti.
Mate Rupić rođen je 1991. godine u Šibeniku. 2016. diplomira na Studiju Krajobrazna arhitektura, Sveučilište u Zagrebu. Vodi vlastitu arhitektonsku praksu, s naglaskom na javni prostor i zajednicu. Surađuje sa University of Washington iz Seattlea (SAD) i HDK-Valand - Academy of Art and Design iz Göteborga (Švedska). Organizira Design & Build radionice, producira tribine, crta i piše.
Lidija Krnjajić (1995) završila je osnovne i master studije na Akademiji umetnosti Univerziteta u Novom Sadu. Trenutno je na doktorskim studijama, a od 2025. godine radi kao stručna saradnica na Katedri za grafiku na Akademiji umetnosti u Novom Sadu. Njen rad je predstavljen na nekoliko samostalnih i brojnim kolektivnim izložbama. Suosnivačica je udruženja Grafička mreža, koje od 2020. deluje kao kolektiv i otvoreni grafički studio fokusiran na kooperativne i edukativne modele rada. Od 2024. godine aktivna je i u udruženju SKUP (Savez kolektivnih umetničkih praksi).
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....