Najviše su u pandemiji pretrpjela djeca, njima se ovo doba prikraćenosti čini trajnim i ne sjećaju se mnoga od njih drugačijih dana. Međunarodni dječji festival šibenski daje veliku većinu priredbi na otvorenom, što ga oslobađa velikog dijela protuepidemijskih mjera, a koje, uz djecu, i nije moguće provesti kako valja. Djeca su glavni posjetitelji festivala te on bez njih nema rezona. Predstave poput ove koju ćemo skicirati pridonose kazališnoj umjetnosti više negoli ikoje za odrasle, a to zato što inficiraju kazališnom umjetnošću eto one najneotpornije – dječurliju.
U davnijoj i ne toliko davnoj prošlosti, šibenski su festival pohodili mališani iz, što se kaže, cijelog svijeta, a danas publiku čine jedino domaći, među kojima se eto upravo ovakvim predstavama stvara buduća zahtjevna kazališna publika. Možda bi u budućnosti bilo ispravno da festival vrati svoju mlađahnu međunarodnu publiku, ne jedino izvođače, jer Šibenik je i danas upravo idealno mjesto za djecu, nezasićen turistima, neotkriven u svojem specifičnom šarmu.
Ushićena djeca
Trg Republike Hrvatske prima, ispod katedrale sv. Jakova, više stotina gledatelja, a pozornica je jednostavno njegova ploha, neomeđena ikakvim vertikalama (osim zgrada) pa se predstave doživljuju neposrednije negoli inače u teatru. Osobito je to važno za djecu, čija mašta ionako briše često doista nepotrebne granice između mašte i zbilje.
Predstava izraelske skupine Silver Dance Company, koja je zaigrala u srijedu, 23. lipnja, upravo je idealno osvojila taj nedefiniran prostor koji su okružila djeca, njih više stotina, među kojima mnoga posjela na kamen na rubu prostora za igru. Predstava je donekle i zazorna, ne zato što ispituje granice protuepidemijske prakse, negoli zato što u manje djece budi ispočetka i strah, a u većine ushićenu radoznalost, sve zato što aktere ispočetka i ne vidiš. Naime, skriveni su u srebrnim cijevima, koje su izrazito lake te izrazito gibljive, te se poput harmonike brzo rastežu i skupljaju, kako ih već iznutra pokretima navigaju akterice. Šest mladih plesačica, sve o malene, skladno grade iluziju čudovišnih bića nalik Gormitima, a koja se kreću među masom čudesnim prelijevanjem svjetla i treperenjem dinamičnim. Družbu predvodi koreograf Shimon Mansur, već u godinama, a koji služi kao stanovit, gotovo nijem, najavljivač čuda koje izvode plesačice-tube. Predstava se s vremenom razvija u interaktivni igrokaz koji uvlači u igru djecu u prvim redovima a i dalje. S vremenom se uključuju i odrasli: „bića“ iz tuba pribavljaju velike šarene lopte te ih stanu hitati u publiku te uskoro jest gotovo sva publika na nogama, a pripala je nekima, malima i velikima, i prilika se sami uvuku u čarobne tube, kojih se može upotrijebiti i više odjednom, tako da jedne čine noge, druge ruke.
Bića kišobrani
„Srebrna predstava“, kako se zove, nije jedino otvorena improvizacijama, ona je i jasno strukturirana, sastavljena od dobro odmjerenih prizora i u svojih otprilike sat trajanja, opremljena živom i duhovitom glazbenom kulisom, koja daje i standardne pop ritmove a i poneku veselu notu, nazovimo ga tako, židovskog glazbenoga folklora. Impresioniraju plesačice jednom dozom skromnog ludizma, koreografija je lišena akrobacija, a za kakve su, osobito u partneru, plesačice očito izučene ali ovdje eto nije im dano da prijeđe u tu, nazovimo je tako, sigurnu zonu atrakcije.
Oživljuju dakle komade papira kao maštovito bića a u nekom trenutku postaju i bića-kišobrani, čije obode naziremo pod svilenom plaštevima koji su ih prekrili. Ova skupina putuje Europom i drugdje, kao što putuje španjolska, Vavien Circo, koju smo predstavili prošli ponedjeljak. Takve putujuće družine, koje žive od svojega zapravo entuzijazma, najviše nedostaju na domaćoj sceni. Važne su jer daju energiju kakvu je gotovo nemoguće dati u sklopu kakvog stajaće kazališta i mlada i najmlađa publika instinktivno ih doživljuje snažno i neposredno.
Kao i kad je posrijedi skupina Vavien Circo, i Silver Dance Company ne temelji svoj rad na vještine, negoli na slobodi mašte. Vještina je tek preduvjet za njezino oslobađanje.
Do konca festivala, očekujemo još jednu takvu, iznimnu plesnu skupinu, talijansku skupinu Kataklo Athletic Dance Theatre, pod vodstvom Giulie Straccioli, koja će zaigrati na zatvaranju dvotjedno festivala, u subotu, 3. srpnja.
Među domaćim predstavama, istakli bismo predstavu Splitskog HNK, „Peđa i vuk“, također prikazanu na Trgu Republike Hrvatske, a među ambicioznije produkcije svakako ide i predstava zagrebačkog dječjeg kazališta Trešnja „Zora Riđokosa“, koja će zaigrati u četvrtak, 1. srpnja. Još ćemo najaviti kao zanimljivu i predstavu Zlatno libro – bajke iz dubrovačkog kraja, u koprodukciji dubrovačkog Gradskog kazališta Marin Držića i Dubrovačkih ljetnih igara.