"Ova instalacija zapravo ne odražava nikakvu konkretnu simboliku. Pokušavam stvoriti uvjete za iskustvo širenja percepcije. Geometriju doživljavam kao jezik prirode koji prethodi materiji i koji vizualno može otkriti energiju prirode. Meni je najbitnije istodobno prenijeti senzaciju čuđenja i mira, koja čovjeka poziva da zastane i kontemplira. Ovaj je sadržaj stoga osjetilan, a ne simbolički", objašnjava svoj doprinos nadolazećem hrvatskom izdanju Festivala svjetla (20. ožujka - 24. ožujka) španjolski umjetnik Javier Riera, čije se stvaralaštvo temelji na geometrijskim svjetlosnim projekcijama.
U početku svoje umjetničke karijere bavio se slikarstvom. Već pri takvoj vrsti umjetničkog djelovanja svjetlo je za njega bilo od esencijalne važnosti. Kasnije se pak počeo baviti Land Artom te intervenirati u pejzaž ne dirajući ga na fizičkoj razini. Tako je, otkriva Riera, mogao stvarati djelo velikih dimenzija koje bi se gašenjem svjetla vraćalo u svoje prethodno stanje.
Stvarao je diljem Europe, ali i, primjerice, u Kini, a svoju čaroliju širenja percepcije u Zagrebu će primijeniti na zgradi Umjetničkog paviljona, koju smatra predivnom.
"Njezina arhitektura posjeduje jako lijepi red i simetriju, a zgrada se istodobno čini laganom, kao da se vrti oko sebe. Vrlo je ugodno iskustvo okružiti je i promatrati njezine volumene. Djeluje izrazito trodimenzionalno iz svih kutova", smatra Riera, koji pri biranju mjesta za svoju svjetlosnu intervenciju koristi različite kriterije. Na odluku mogu utjecati vizualni aspekt i činjenica da mjesto ima neki posebni značaj, no važnije od ostalog potraga je za esencijalnom harmonijom, koja se odvija putem odnosa s geometrijom.
"Moj je cilj stvoriti jedinstveni vizualni odnos između oblika zgrade i projicirane geometrije koja se ne pokušava prilagoditi arhitektonskim linijama zgrade, već s njima ostvariti rezonanciju", dodaje.
Iako su, iz pozicije ovoga umjetnika, sva mjesta jednako važna; nikad se, naime, ne zna gdje ćeš ostvariti svoj najbolji rad; značaj djela ostvarena u Gradu Svjetla ne može se poreći.
"Mislim da je i to obilježilo moju karijeru, čudesno iskustvo zbog svega što Pariz predstavlja za jednog umjetnika. Pariško iskustvo bilo je veoma dobro. Bilo je ljeto i ljudi su dugo gledali projekciju", prisjeća se Riera.
"U isto vrijeme kao i u Parizu ostvario sam intervencije u parkovima u Rouenu i Le Havreu. To su, dakle, tri grada koje spaja rijeka Seine, čije je ušće u Le Havreu, mjestu u kojem nalazimo javne skulpture velikih dimenzija", priča Riera, koji smatra da je za njega kao umjetnika važno da odgovori na ukazano mu povjerenje, dajući na svakome mjestu najbolje od sebe. Jednako važnom ostvarenju nada se i u Zagrebu.
Riječ je o "intenzivnom i složenom poslu" u kojem Riera, kaže, računa na vrlo malu ekipu ljudi i jako dobru atmosferu. Zabavni trenuci nisu česta pojava, no kroz vrijeme se dogode lijepe stvari.
Jednom je prilikom, primjerice, kada je njegovu instalaciju došla posjetiti gradonačelnica Pariza, umjetnik s političarkom počeo razgovarati na engleskom jeziku, no ona ga je iznenadila progovorivši na savršenom španjolskom s jakim južnjačkim naglaskom.
"Svidjelo mi se kad sam otkrio da je kći španjolskih imigranata; ime joj je María Hidalgo (Anne Hidalgo) i postala je gradonačelnica jednog tako velikog grada. Veliko mi je bilo zadovoljstvo što se pola sata zadržala u razgovoru sa mnom i u promatranju projekcije", pripovijeda Riera te nastavlja:
"Drugi lijepi trenutak povezan je s projekcijom u dvorcu Raby u Durhamu, u Ujedinjenom Kraljevstvu. Vlasnike dvorca moj je rad oduševio pa su me pozvali da razgledam prostor u kojem su živjeli. Vidjeti kako se živi unutar jednog engleskog dvorca bilo mi je uistinu zanimljivo".
S kojim se, pak, izazovima susreće, pitamo ga. Pokušati doprijeti do esencije mjesta i raditi s dubokim poštovanjem njegovi su glavni izazovi, odgovara.
"Moj posao se ne odnosi toliko na stvaranje nečega, već na odražavanje nečega što je već prisutno", pojašnjava te dodaje:
"Trudim se prostorno shvatiti određeno mjesto. Tražim način kako kanalizirati ono što je u njemu prikriveno i što pomoću mojih instalacija onda dobije formu. Smatram da ako za određeni prostor pronađem adekvatnu geometriju, ona postaje ključ koji otvara vrata naše percepcije, novog pogleda na prostor u kojem djelujem. To je namjera s kojom radim".
Uspijeva li u svome naumu? Kakav je efekt njegova rada? Odgovor valja potražiti među publikom u kojoj, prema Rierinim saznanjima, njegove instalacije bude određeni mir. One je dovode, kaže, u kontemplativno stanje, stanje začudnosti i mira. "Publika koja posjećuje moje svjetlosne instalacije je tiha i strpljiva te začudnost izražava na diskretan način, kao da se radi o vrlo intimnom osjetilnom i emocionalnom iskustvu", kaže.
U tom su pogledu, ističe, reakcije svugdje iste.
"Osjećam da moj rad dira u aspekte ljudskosti koji su svima zajednički i univerzalni", uvjeren je Riera, koji zahvalnost ili komentare publike koji do njega dolaze u trenutku projekcije doživljava vrlo emotivno. Upravo takve reakcije daju mu vjetar u leđa.
Promišljajući o instalacijama koje u njemu bude ponos spominje, primjerice, katedralu u Durhamu na kojoj je radio prošloga studenoga u sklopu Festivala svjetla.
"Nakon mnogo dana ispunjenih intenzivnim radom napokon sam pronašao ono za čim sam tragao: drugu dimenziju percepcije te velike građevine koja u sebi nosi ogromnu povijesnu i duhovnu težinu. Vjerujem da sam uspio pronaći harmonični odnos između onog starog i aktualnog te tehnologiju koristiti na način koji je povezuje s naslijeđem", zadovoljan je Riera, koji bi i u budućnosti volio nastaviti raditi na javnim površinama. Trenutno mu je fokus, naglašava, na građevinama.
"Zanima me stvaranje primjeraka svjetlosne umjetnosti, nešto drukčije od ‘mappinga‘, transformacija mjesta optičkom i svjetlosnom vibracijom koja istodobno ima i značenje za ljude", dodaje umjetnik koji u svojim projektima često, kaže, koristi struju koja dolazi iz mreže gradske rasvjete, to jest, koja je iste vrste kao ona koju se koristi za uličnu rasvjetu.
A kako gleda na svjetlosno zagađenje te igra li ono ikakvu ulogu u njegovu djelovanju?
"Svjetlo nije plastika ni plin, a ne stvara ni otpad, no činjenica je da je svjetla u svijetu previše. Ja sam prestao raditi projekcije na mjestima gdje je ono uznemiravalo ptice, no u principu, kada je riječ o javnim, gradskim prostorima gdje nalazimo različita svjetla poput uličnih svjetiljki i svjetla automobila, ne smatram da štetim prirodi. U protivnom to ne bih radio. Ranije sam spomenuo engleski dvorac Raby. Tamo sam snimio video koji se može pogledati na YouTubeu i u kojem jato labudova tijekom svjetlosne projekcije ostaje u jezeru ispred nje. To su divlji labudovi. Oni lete, jezero se rasprostire na nekoliko kilometara, no oni su ostali na tom mjestu, bili su mirni i mislim da su se osjećali dobro. To je u svakom slučaju složena tema i ovaj se posao mora raditi dobro proučavajući posljedice projektiranja svjetla na neko mjesto", zaključuje.