U proljeće 1944. lovac Spitfire pao je iza mehaničarske radionice i plinske postaje u zaljevu Veruda. Moj je stric tamo radio i mi smo zajedno pokušali doći do mjesta pada na obližnjem brežuljku obraslom mediteranskom makijom. Zrakoplov je vjerojatno pao na tlo gotovo okomito i rasuo se na dnu jarka dubokog dva metra. Bili su vidljivi dijelovi podvozja, prednji dio aviona i motor. Odmah sam zaključio o kojem se zrakoplovu radilo budući da su avioni bili moja strast i poznavao sam gotovo sve vrste. Osim nas, i drugi su ljudi pretraživali ostatke zrakoplova, pri čemu smo pronašli čuperak crvene kose i dio tjemena pilota. Naježio sam se i nisam više htio gledati. Tijelo pilota i strojnice prije našeg su odlaska najvjerojatnije odnijeli njemački vojnici, prisjeća se profesor Claudio Ugussi iz Buja trenutka kad je ugledao lovac Spitfire kako pada.
Iako je bio maleni dječak, taj događaj iz djetinjstva za njega je ostao upečatljiv, sjeća se svakog detalja i iz dana koji su slijedili. "Moj se stric više puta vraćao na mjesto pada i nosio je u mehaničarsku radionicu aluminijske komade zrakoplova. Bio je dobar tokar i od tog je kvalitetnog materijala izrađivao upaljače, češljeve i skulpture. U kratko je vrijeme opskrbio rodbinu, prijatelje i susjede tim vlastitim rukotvorinama."
Nije to bio jedini avion koji se tijekom Drugoga svjetskog rata srušio na tom području. Dosadašnja istraživanja upućuju na to da su dva zrakoplova Spitfire pala kod Motovuna, jedan ili dva kod Pule i najmanje četiri na širem području Kvarnera.
Sjećanje Claudija Ugussija i podaci o palim avionima dio su izložbe "Krila povijesti. Zračne bitke nad Istrom 1941. - 1945. Bujština - ljudske sudbine", koja se do sredine veljače može pogledati u Muzeju Lapidarium u Novigradu. Izložba se bavi dosad slabije istraženom temom, slučajevima pada ili prisilnog slijetanja ratnih zrakoplova na području sjeverozapadne Istre u vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Srušeni su zrakoplovi dio vojne historiografije. Međutim, kako navode autori izložbe, "manje je poznata isprepletenost ljudskih sudbina sačuvanih usmenom predajom i iskazima svjedoka". Na ovoj izložbi, naime, svjedočanstva su još uvijek živih svjedoka iz Umaga, Buja, Burola, Novigrada, Zrenja, Oprtlja, Momjana ili s područja Bujštine, koji su tada bili mala djeca. Nekih od protagonista izložbe više nema među nama.
Izložba je nastala na temelju istraživačkog projekta "Krila povijesti" grupe učenika i mentorice Dolores Mihelić Malbašić iz Srednje škole "Vladimir Gortan" iz Buja, uz suradnju i stručnu pomoć Sergia Gobba, vlasnika muzeja Gallerion - pomorska zbirka austrougarske mornarice, koji se već desetljećima bavi ovom temom. Profesorica je na ideju došla potaknuta jednom osobnom pričom. Istražuje, naime, sudbine istarskih ljudi koji su u Drugom svjetskom ratu bili pripadnici talijanske kraljevske vojske i koji su nakon kapitulacije Italije deportirani u njemačke koncentracijske logore.
Izložbu prate i arhivski filmovi o Istri u Drugom svjetskom ratu te kadrovi iz ratnog filma "Red Tails" čiji je redatelj Anthony Hemingway. Taj je film, podsjetimo, nastao u produkciji znamenitog Georgea Lucasa, a govori o afroameričkim pilotima koji su zrakoplovima Mustang P51 pratili savezničke bombardere na njihovim misijama diljem Europe. Film je sniman u Rovinju, Motovunu, Grožnjanu i Draguću, mjestima iznad kojih su "mustangovci" uistinu letjeli tijekom rata. Njihov je zadatak bio zaštititi savezničke Leteće tvrđave B-17 i Liberatore B-24 na misijama bombardiranja velikih srednjoeuropskih gradova. Njihovi su repni stabilizatori bili obojeni u crveno i zbog toga su bili poznati kao Red Tails - Crveni repovi.
Premda su ih, tumače autori izložbe, "rasno diskriminirali, u misijama praćenja bombardera istakli su se hrabrošću, spretnošću i vještinom, čime su omogućili siguran povratak velikom broju bombardera. Bili su proglašeni najboljim pilotima lovaca u Drugom svjetskom ratu". Mnogi od njih u Istri su i pokopani. Iz mora kod Umaga, primjerice, ribari su 1945. godine izvadili dva mrtva pilota grupe Red Tails, koji su potom tajno pokopani na umaškom groblju.
Prema svjedočenjima stanovnika Bujštine, na nebu je ponekad dnevno znalo biti između 600 i 1000 zrakoplova. Razlozi su lako povijesno objašnjivi. U tom su razdoblju Nijemci pojačavali zračnu obranu na području cijele Istre, a pogotovo na području Bujštine, postavljajući jaku protuzračnu obranu koja je uključivala teške strojnice i topove Flak 88 te radar s tada najsuvremenijom tehnologijom. Velik je broj savezničkih zrakoplova bio oštećen na srednjoeuropskom nebu i posljedično srušen upravo na ovom području, odnosno, kako se tumači uz izložbu, "na našem su se nebu dnevno odvijale zračne bitke između Luftwaffea i savezničkih zračnih snaga".
Među živim svjedocima tih događaja je i Marija Ziherl, rođena 1933. u selu Rapanji pokraj Svetvinčenta, majka ravnateljice ove galerije Jerice Ziherl. S autorima izložbe podijelila je sjećanje na pad savezničkog zrakoplova pokraj njezina sela. Marija Ziherl sjeća se kako se zrakoplov vrtio iznad sela, kružio, usporavao pa opet ubrzavao. Nedugo zatim promatrala je bijelu lopticu na nebu, a zrakoplov se strovalio na Maružinovu njivu.
Američki pilot prizemljio se na ispašu zvanu Gromače gdje su se odmah okupila djeca i seljani kako bi vidjeli "roplan" i padobranca "narančastih las". Marijin bratić Aldo Perković počeo je razgovor s njim. Međutim, ubrzo su došli Nijemci, koji su bili stacionirani u obližnjem selu Smoljanci, postavljajući strojnice te vičući kako će sve strijeljati. Aldo je počeo objašnjavati Nijemcima da ljudi ne žele spasiti padobranca, nego su samo znatiželjni. Kako su dvije žene iz Rapanja ipak pokupile padobran, Nijemci su ih priveli zajedno s američkim pilotom.
Svoje je sjećanje na izložbi podijelila i njezina imenjakinja Marija, podrijetlom iz Novigrada, koja danas živi u Monfalconeu u Italiji, a čije prezime nije zabilježeno. Njoj i njezinoj majci život je spasio slučajni prolaznik koji ju je povukao u krater prve bombe. S majkom se uputila noću kod prijateljice, a mama je put osvjetljavala malom svjetiljkom. Riječima koje je ispričala autorima izložbe, "na nebu se čuo Pippo koji je bio u blizini. Odjednom se nebo jako osvijetlilo, vidjela je padobran kako pada prema zemlji s osvjetljavajućim projektilom koji je zabljesnuo cijeli grad. Nekoliko trenutaka kasnije zrakoplov je bacio prvu bombu, a nešto malo kasnije i drugu".
Otkud ime Pippo za zrakoplov, tumači se na sljedeći način uz izložbu: "Posljednjih deset mjeseci rata saveznici su imali apsolutnu kontrolu nad nebom sjevernih jadranskih i talijanskih regija. Kako bi neprijateljsku vojsku držali pod stalnim psihičkim pritiskom, noćni su teški lovci tipa Beaufighter i Mosquito svake noći letjeli vrlo nisko nad gradovima i ponekad napadali usprkos strogim zabranama. O tim čudnovatim zrakoplovima počele su se stvarati legende, a netko je i smislio ime Pippo koje se posvuda pojavljuje. Saveznici su program tih akcija zvali Night Intruder".
Romano Makovac iz Sv. Jurja pokraj Grožnjana ispričao je, pak, kako je njegov brat Roncelio, rođen 1925., kao mladi partizan spasio člana posade Consolidated B-24 J Liberatora nazvanog Betty Anne. Roncelio Makovac bio je na položaju u području Završja 11. studenoga 1944. kada je na nebu zapazio gorući zrakoplov i padobrance. Padobranac John Rothlisberger prizemljio se nedaleko od Roncelija i time je počelo gotovo filmsko spašavanje Amerikanca. Gotovo su se mjesec dana nakon toga Jonh i Roncelio skrivali i bježali od njemačkih potraga po šumama sjeverne Istre sve do Gorskog kotara, da bi poslije Johna prebacili u Zadar.
Izložba se bavi i nekim manje ili više poznatim ličnostima iz povijesti, među kojima je možda najpoznatiji Mario Visintini iz Poreča, čija je priča sljedeća: "Nakon što je 1936. završio tečaj za civilnog pilota, iste godine postaje vojni pilot. Letio je na dvokrilcima Fiat C. R. 32, a nakon toga u Fiat C.R. 42 Falcu. U travnju 1940. njegova se eskadrila seli u Eritreju. U svojoj je kratkoj, ali zavidnoj letačkoj karijeri sudjelovao u pedeset zračnih borbi, izborio je šesnaest pobjeda i sudjelovao u rušenju trideset i dva neprijateljska zrakoplova.
Time je postao najuspješniji pilot na afričkom ratištu i najuspješniji pilot dvokrilaca svih zaraćenih strana u Drugom svjetskom ratu. Poginuo je 11. veljače 1941. kada je tijekom nevremena krenuo u potragu za prijateljima koji se nisu vratili u bazu udarivši u planinu". Danas njegovo ime nosi zračna baza u Rivoltu, sjedištu akrobatske skupine talijanskog ratnog zrakoplovstva Freccie Tricolori.
Stotinjak je zrakoplova palo na području Istre. Ljudi koji su živjeli u pravilu u siromaštvu, koristili su te "darove s neba", kako su gledali na te avione, za popravak kuća i zaštitu te izradu najrazličitijih predmeta, poput žlica, vilica i lonaca.
Primjerice, kako se može pročitati uz izložbu, "olupina bombardera Betty Anne, palog pored Zrenja, tada najsiromašnijeg dijela Gornje Bujštine, za lokalno je stanovništvo bio kao "dar s neba". U potpunoj je nestašici metala lako obradivi aluminij bombardera B-24 spasio mnoge krovove, zatvarao štale, zamijenio staro glineno posuđe novim modernim metalnim loncima, poklopcima, žlicama, vilicama, a češljevi i ogledalca postali su kasnije dobra roba za krijumčarenje". U izradi tih predmeta istaknuli su se pripadnici obitelji Šorgo.
Angelo Šorgo, rođen 19. ožujka 1917., iz sela Šorgi kod Zrenja, bio je najvještiji u obradi razgrađenog zrakoplovnog materijala. Što posve sam, a što uz pomoć ondašnjeg motovunskog župnika, od 1945. do 1947. prodao je u Rijeci više od 500 češljeva i drugih predmeta ponajprije ženama. Škure, vratašca, lonce, tave i druge proizvode od zrakoplovnog aluminija Angelo Šorgo poklonio je zbirci Gallerion. Antonio Šorgo pak, koji je poživio stotinu godina, od 1904. do 2004., također iz sela Šorgi, pohađao je samo dva razreda osnovne škole za vrijeme talijanske vladavine, ali je bio vrlo vješt samouki elektrotehničar.
U Gornjoj je Bujštini i prije pada zrakoplova bio poznat kao popravljač svih vrsta satova. On je iz "olupine zrakoplova iskoristio ono najbolje i tako je izradio svojoj supruzi Margeriti mašinu za izradu tjestenine, sebi mlin za duhan, a za vjenčanje je prvi u selu u kući stvarao električnu energiju koristeći dinamo koji je u zrakoplovu služio za dodatno otvaranje spremnika za bombe. Zbog svojih su mu izuma u kuću dolazili partizani, fašisti i župnik. Prvi zbog koristi, drugi da bi ih uništili, a treći sa zamolbom da svjetiljkom osvijetli crkvu". Uz odobrenje obitelji Šorga Dečmana, zbirka artefakata koje je izradio može se pogledati u Galeriji Gallerion u Novigradu, koju je utemeljio dizajner i fotograf Sergio Gobbo.