Jutarnji list i Hanza Media otvaraju izložbu Ivana Posavca "Kvadratura" u srijedu, 16. srpnja, u Galeriji Kranjčar. Riječ je o 250 fotografija koje svake subote izlaze u prilogu Magazin Jutarnjeg lista, a na njima naš poznati fotograf snima protagoniste kulturnog života. Tim povodom donosimo tekst kustosa izložbe, Vanje Babića.
U subotnjem Jutarnjem listu od 3. listopada 2020. svoje je premijerno izdanje imala kolumna pod naslovom Kvadratura. Zapremala je desni dio otprilike po sredini razdijeljene stranice, a pri njezinu se vrhu, kako to svakoj kolumni i dolikuje, nalazio minijaturan portret njezina autora. Od tada pa do danas izredat će se ni manje ni više nego 250 subotnjih brojeva Jutarnjeg lista s isto toliko Kvadratura. Riječ je, dakle, o sada već itekako postojanoj te neprijeporno popularnoj kolumni. Ali takve u povijesti hrvatskoga novinarstva, srećom, i nisu baš predstavljale neki osobiti raritet.
Pa ipak, postoji nešto po čemu je Kvadratura doista jedinstvena te stoga itekako dostojna pozornosti. Namijenjena je, naime, ponajprije promatranju, odnosno vizualnoj opservaciji, a tek potom čitanju. Ili jednostavnije rečeno, u slučaju Kvadrature tekst egzistira isključivo kao potpora ukupnom površinom nešto većoj, a samim time i dominantnoj fotografiji, čija moćna i personalno uvjetovana sugestivnost – radi se isključivo o portretima – uvelike definira pripadajuću joj novinsku stranicu koja će stoga već pri letimičnom pogledu iskazivati svoju prepoznatljivost.
Osim toga, za potrebe spomenute kolumne dvoje se tekstopisaca, Pavica Knezović Belan i Saša Drach, izmjenjuju dok će kao njezina autorska konstanta figurirati upravo fotograf. A on je Ivan Posavec, jedan od najistaknutijih hrvatskih fotografa posljednje četvrtine prošloga, ali u ništa manjoj mjeri i prve četvrtine aktualnoga stoljeća.
Nimalo nije slučajno da se urednik u Jutarnjem listu Ivica Buljan prigodom osmišljavanja revolucionarnog kolumnističkog obrata, u kojemu će fotografija preuzeti ulogu teksta, dosjetio upravo Posavca. Štoviše, svi oni koji su nešto bolje upoznati sa zagrebačkom fotografskom i općenito kulturnom scenom potkraj sedamdesetih odnosno tijekom najvećega dijela osamdesetih godina prošloga stoljeća čak bi mogli i relativno lako naslutiti posve konkretan razlog za takvu odluku. Ivan Posavec pripadao je, naime, generaciji fotografa – mogli bismo ih mirne duše proglasiti i fotografskim novim valom – koja na likovnu scenu stupa u osvit spomenuta razdoblja, odmah se fokusirajući na neke dotad nedostatno osviještene, dapače čak i posve neosviještene aspekte foto-problematike.
Kao prvo, ta je generacija fotografa inicirala, u najvećoj mjeri zahvaljujući angažmanu u tada postojećem te nadasve čitanom omladinskom tisku, jedan posve nov i samosvojan pristup novinskoj fotografiji. Konkretno, dosljedno su inzistirali na njezinoj autorskoj komponenti, a posljedično i stanovitoj emancipiranosti u odnosu na okolni tekst. I danas se znaju prepričavati ondašnje uredničko-fotografske rasprave, nerijetko i razmirice, o načinima odnosno principima kako u novinama tretirati odnos fotografije i teksta.
Posavca i njegove istomišljenike iritirala je uobičajena urednička praksa narušavanja integriteta pojedinih fotografija, koje bi u svrhu prilagođavanja obimu napisana teksta bivale nasilno obrezivane ili pak groteskno smanjivane. Stoga će Posavec, kao svojevrsnu "zaštitu" od takva nasilja, prigodom objavljivanja svojih fotografija ustrajati na zadržavanju blago titravih crnih okvira do kojih dolazi prigodom razvijanja filmskih negativa. Takve crne okvire zamijetit ćemo i oko portreta realiziranih za potrebe Kvadrature, iako su sve to bez iznimke digitalno snimljene fotografije koje ne posjeduju nikakve negative.
Posavec će, dakle, u kontekstu makar i privremene "pobjede" fotografije nad tekstom na određeni način rekonstruirati svoj prepoznatljivi crni okvir kao svojevrsnu posvetu ranijim nastojanjima u cilju priskrbljivanja digniteta novinskoj fotografiji. A ta će nastojanja rezultirati i još jednom zanimljivom pojavom. Granice između umjetničke i novinarsko-dokumentarističke fotografije uvelike će se, naime, relativizirati. U tom smislu u primisli nam odmah dolaze danas već kultne fotografije što su ih Posavec i njegov prijatelj i fotografski istomišljenik Mio Vesović snimili tijekom podjednako kultna Gotovčeva performansa iz 1981. "Zagreb, volim te". Radi se o fotografijama za koje u njihovoj začudnosti naprosto nije moguće, niti je to potrebno, ustvrditi jesu li ponajprije dokumentacijske ili pak čisto umjetničke. Sigurno je jedino to da su u oba slučaja naprosto veličanstvene.
Ali vratimo se Kvadraturi. Portretirane osobe dolaze isključivo iz sfere kulture, a njihovo pojavljivanje u Posavčevoj kolumni – o čemu doznajemo iz popratnog teksta – uvijek će podrazumijevati i neki konkretan povod. Pozadina ispred koje osobe stoje u pravilu je neutralna, što recipijentovu pažnju dodatno usmjeruje na njihova lica. Kadrovi variraju, baš kao i položaji glava. Od osobe do osobe ozbiljnost se izmjenjuje s nasmiješenošću, a nerijetko ćemo svjedočiti i izrazima lica negdje na razmeđi spomenute dvije odrednice. Osjećamo kako fotograf gospodari situacijom; on je taj koji diktira komunikacijski ritam. Uostalom, portretirane osobe dolazile su njemu, u njegov studio, da bi potom bivale izvrgnute izazovima suočavanja s vlastitom osobnošću. Posavec je promatrao njih, ali portretirane su osobe promatrale i njega. Nipošto, naime, nije svejedno na kakav način osoba ispred objektiva doživljava svojega fotografa ili fotografkinju. O tome bi se dao napisati cijeli esej. Stoga nije pretjerano zaključiti da nam Kvadratura donosi i 250 pogleda na Ivana Posavca.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....