Godinu 2020. mnogi će pamtiti kao posebno lošu. No, čini se da je ova godina za Stanislava Habjana bila posebno umjetnički plodna. Omiljeni zagrebački dizajner i pisac još od '80-ih godina prošlog stoljeća ima svoje vjerno sljedbeništvo i široki krug suradnika. Jer sa Stanislavom je to nešto što on stvara uvijek - put na Mjesec. Bile to nemoguće priče, uzaludna pošta, autobiografska izložba koja je bila samo izlika sa susret sa starim prijateljima. I sad ovo novo - reinkarnacija u rock-božanstvo, posezanje za još jednom dječjom fascinacijom i hrabra odluka da postane frontmen benda koji je istodobno i The Beatles i Dylanov The Band.
U zagrebačkoj Laubi upravo se događa bogati program obilježavanja prve godišnjice benda Car je gol. To je zimska, purgerska inačica Stanislavova morskog/ljetnog benda Skale do sunca. Bend je mnogobrojan - tu su i Ante Perković i Mary May i Sreten Mokrović i Sven i Rene Medvešek i Nebojša Stijačić i Marko Golub…
U tjedan dana intenzivnih događanja bit će predstavljene dvije nove Habjanove knjige. "Košulja na cvjetove i pjesme na struju" stihovi su Jana Halubjana, još jednog Stanislavova alter ega (a znamo da je on ekspert za alternacije). Ili kako je to lijepo u predgovoru napisao Tonko Maroević: "Jer Stanislav je Habjan sačuvao srce djeteta i žar zaljubljenoga čovjeka, održao je čežnje i sjećanja iz mladih dana, poželio je još jednom posvjedočiti do čega mu je stalo i što ga određuje onim što jest”.
Druga knjiga je "Vrijeme i mi, Post Apoc dijalozi", koja je finale projekta u Laubi iz svibnja ove godine. Dijalozi su to između oca i sina koji nemaju dodir sa stvarnošću pa grade neku svoju dok je u vanjskom svijetu - (pandemijska) apokalipsa. Habjan ostvaruje svoje snove. Tko, zna, možda pomogne ostvariti i moje. Pa da s njegovim (ili nekim drugim) bendom zasviram na gitari (što tek trebam naučiti) "Sweet Jane" ili zapjevam "Bridge Over Troubled Water", baš poput Fione Apple s Johnnyjem Cashom. Uvjerava me Stanislav da je - sve moguće.