Odluka da se program Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu, građevine stradale u potresu, jednim dijelom prebaci u Oktogon u centru grada, u neposrednoj blizini Studija galerije Josip Račić koja im također pripada, sjajna je iz nekoliko razloga. Prije svega, drago mi je da nastavljaju s jednako intenzivnim programom, što se ne može reći za sve muzeje koji se još obnavljaju nakon potresa, a program šire i na ostatak Hrvatske, u Zadar, Opatiju... U više sam navrata pisala kako je suvremena likovna scena ona koja najviše pati takvim razvojem događaja, često se najbolje izložbe autora koji danas stvaraju održavaju u privatnim galerijskim prostorima, rijetko vidimo što se odvija u ateljeima mladih umjetnika, ako uopće i imaju ateljee, i to je još jedan od razloga zašto je najnovija izložba u Oktogonu važna.
Drugo, prostor nekadašnje banke budi sjajan vizualni dijalog s umjetninama sam po sebi, i u skladu sa svjetskim trendovima, izlaganja u prostorima koji su nekad bili nešto drugo. Umjetnine su na mjestu gdje su nekad bili trezori, djelatnici za šalterima banke... a te su scene još poprilično prisutne u svijesti stanovnika Zagreba. Govore mi iz NMMU-a i da je nekoliko ljudi koji su tu radili, došlo u prostor da bi vidjeli kako to sada izgleda, nostalgično se prisjećali svojih dana ovdje. Palača nekadašnje Prve hrvatske štedionice, danas novi izložbeni prostor NMMU-a, uskoro ulazi i sam u renovaciju. Stanje prostora, napominju, nije prikriveno, već dodatno istaknuto: mramorne ploče postaju klasični postamenti, zaštitni papir za umatanje umjetnina preuzima ulogu bijelog zida, a kako navode. "loša rasvjeta", umjesto da se korigira, postaje dio atmosfere. Neki umjetnici poput primjerice sjajne no poprilično samozatajne Vide Meić, svoj su rad prilagodili prostoru, izložila je tri umjetničke knjige. Svaki je svezak ručno uvezen u baršunaste korice, u skladu s baršunastom presvlakom galerije trezora na kojoj je izložen. Bavi se svojom čestom preokupacijom, struktorom mrlje.
U novoj kustosici Marti Radman vidim velik potencijal, pričala mi je dok smo obilazile izložbu, da sam prvi tekst o njoj napisala ja (uz izložbu dizajnerskog dvojca Bože sačuvaj!). Zanimljiva je i ta njezina priča, kako nije mogla naći posao u struci, vratila se doma, radila sasvim nešto drugo, i ponovno došla na scenu.
Izložba je zanimljiva, predstavlja radove umjetnika iz takozvane Y i Z generacije, koji su diplomirali na umjetničkim akademijama nakon 2015. godine, i to s radovima nastalim između 2022. i 2025. Iako u svom radu polaze iz tradicionalnih medija, umjetnici ih preispituju kroz eksperiment i redukciju. Imam samo jednu primjedbu. Mi koji se bavimo ovom strukom za sva smo imena čuli, nisam otkrila nikoga novog. Radman ispravno piše da će povratak u fizičke prostore, nakon ovog iskustva potrage muzejima za prostorima, neće nužno značiti povratak starim okvirima, i to je zapravo i dobra stvar koja će proizaći iz svega. Isto tako ispravno tumači da na umjetnike nije vršila pritisak novog rada, jer su i ovi koji su se mogli vidjeti, vidjeli rijetko, a hiperprodukcija, koju tako kustosi nameću, nikome ne čini dobro. Djelomično se, piše dalje kustosica, izložba oslanja na model inauguriran 1993. izložbom Nova hrvatska umjetnost, kojom je Igor Zidić pokušao mapirati tadašnju suvremenu scenu u trenutku stvaranja nove kulturne infrastrukture.
Ako sam dobro shvatila, za razliku od 1993., oni sada ove radove nisu otkupili, no to je jedna vrsta prijedloga otkupa za mlade, suvremene umjetnike. I još jedna od žalopojki koju bi suvremena umjetnost mogla ponavljati. Državne i gradske institucije trebale bi više otkupljivati njihove radove, svaka čast na Cash&Carry i sličnim manifestacijama koje pokušavaju pomoći, no na nama je, na državi, da ih bolje podržimo.
Jedna od novih nada scene, takvim se smatra, svakako je Nikola Pejačević. Uživo morate vidjeti slike, mnoštvo je nanosa, da biste shvatili zašto, on sjajno slika. Slika "Naklon prirodi", tehnika je rezbarenje, vosak i ulje na drvenoj ploči, na tamnoj drvenoj ploči, gusto izrezbarena tekstura oponaša organski rast, navodi se "poput vlati trave, gustog raslinja ili mekog krzna". Sliku, pak, "Ghat" gradi na sljedeći način: "U središnjoj zoni pojavljuju se svjetlosne točke koje prizoru daju toplinu, ali bez iluzije izvora. Naziv rada upućuje na gatove, kamene prilaze vodi, mjesta prijelaza i ritualne prisutnosti, no pogled ostaje udaljen, kao da prolazi kroz sloj sjećanja ili zamućen optički filter."
Narativno mi je uvijek zanimljiv Jurica Pušenjak, ovdje u ciklusu "Fame" slika portrete suvremenih javnih ličnosti, političara, zviždača, poduzetnika i aktivista, zadržavajući tradicionalnu formu portreta, ali intervenira u način na koji se ovi portreti izlažu. Pojedine postavlja naopako, čime uvodi, tumači se uz izložbu, jasan čin moralne osude. Na tu ga je gestu potaknula scena iz Zafranovićeve Okupacije u 26 slika, u kojoj protagonist okreće portret Mussolinija, čin koji ovdje postaje oblik slikarskog aktivizma. Assange, Snowden i Gaddafi prikazani su neutralno ili afirmativno, dok su portreti Muska i Faucija izvrnuti, kao kritika njihovih uloga u globalnim strukturama moći. O tome tko će kako biti postavljen odlučuje sam autor koji tako zauzima društveno angažiranu poziciju.
Radovi Mara i Fran dio su šireg ciklusa Kupaonica, u kojem Luisa Pascu istražuje odnos između slike, tijela i neslikarskih podloga. Izvedeni su na keramičkim pločicama. Dijelovi tijela otkriveni su naizmjenično: neki eksplicitno, drugi tek djelomično ili nikako, čime se dodatno naglašava napetost između gledanja i skrivanja.
Bliska mi je Emanuela Lekić, uvijek odlična, suptilna Iva Zagoda, izlažu i jako zanimljiva Lora Elezović, Bartol Galović, Tomislav Hršak, Mihael Klanjčić, Nikica Jurković, Mihael Bađun, Luka Kušević, Mia Matijević Akrap, John Juraj Miličić, Alba Miočev, Manuela Pauk, Matej Vuković, Josip Rončević...
Komentari
0