Nakon što uđete na izložbu Dušana Džamonje u Umjetničkom paviljonu, s desne strane su figurativni umjetnikovi radovi, s lijeve apstraktne skulpture i fotografije spomenika.
Ono zbog čega ćete zasigurno drukčije gledati izložbu podatak je da su svi radovi, a ima ih sedamdesetak, nastali prije umjetnikove tridesete godine života. Ne toliko zbog količine, a Džamonja je, poznato je, bio plodan autor, već zbog nevjerojatnog raspona i razvoja koji se dogodio u tako kratkom roku u umjetnikovoj ranoj, mladalačkoj fazi. Tada je već bio i na Venecijanskom bijenalu, i to vrlo zapažen, a kako će nas podsjetiti umjetnikov sin Fedor, koji se brine o očevoj ostavštini, već je i formirao obitelj.
Svita iz Vrsara
Džamonja je bio umjetnik pun energije, stvarao je mnogo, svakodnevno je odlazio u atelje, imao je zavidnu disciplinu i radne navike. Iza svega, naime, stoji velik rad. Uostalom, od malih nogu nije bilo sumnje gdje će ga se usmjeriti, prepoznat je njegov talent, još dok je bio osnovnoškolac i napravio prvu bistu, Dostojevskog, njegov je otac, inače filozof, rekao da će “Duško biti kipar”. Tako je i bilo.
Centralni dio izložbe zauzima golema skulptura koja se inače nalazi u Vrsaru, gdje je bila umjetnikova oaza, i koja je prvi put pokazana izvan istarskog grada, premijerno u Zagrebu. Naziv je skulpture “Svita” i posljednji je put izlagana 1965. godine.
Naziv izložbe “Pedesete/Šezdesete” ukazuje na godine u kojima su nastali izloženi radovi, na neposredno poslijeratno razdoblje kada se umjetnost radikalno mijenjala, kada su umjetnici postavljali temelje za nešto sasvim novo, a i politika se otvarala prema suvremenim zbivanjima u umjetnosti, više nego u većini drugih zemalja istočnog bloka. Izložba je istog naziva prethodno pokazana u Splitu, u Galeriji umjetnika, u Zagrebu je u nešto izmijenjenom obliku. Neposredan je povod deset godina od umjetnikove smrti. Nažalost, u međuvremenu nismo gledali Džamonjine radove koliko bismo željeli, priča o umjetnikovoj donaciji se ne pomiče.
Najranija skulptura na izložbi je “Vodonoša” iz 1949. Još uči kod Frane Kršinića, vidljiv je utjecaj profesora. Potom, izložen je i jedan klasičan akt, koji pokazuje Džamonjin rani talent, riječ je o “Ležećoj figuri” iz 1952. godine. Izložena je skulptura “Metalac”, ali i crtež s istom tom tematikom. Također je usporedno izložen i crtež “Glava” uz skulpturu s istim motivom. Neke je od crteža umjetnikov sin pronašao tek nedavno, neki se tek sada izlažu. Izložen je i kiparski portret umjetnikove supruge Sonje. Zanimljiva je i Glava anonimnog zatvorenika. Na skulpturi se s motivom jelena može pratiti razvoj od apstrakcije do figuracije, možda i najdoslovnije.
Spomenik za Auschwitz
U drugom se dijelu izložbe među ostalim mogu vidjeti skice za spomenik žrtvama Auschwitza, koji nije izveden. Kustos izložbe Branko Franceschi tumači kako je bio visoko rangiran na natječaju, ali da nije izveden jer je bio previše radikalan za izvedbu. Uz skicu, zato, za Spomenik revolucije naroda Moslavine u Podgariću izložena je i fotografija spomenika. Minimalne su izmjene od zamisli do originala, što su, kaže Fedor Džamonja, fotograf, i željeli pokazati.
Mnoštvo je skulptura nastalo u kombinaciji drva i željeza. Nazivi su “Skulptura” ili “Metalna skulptura”, rijetko je to neki drugi motiv, primjerice “Nevjesta”. Fotografijom je pokazan kiparev rad u Jugoslavenskom paviljonu na znamenitom EXPO-u u Bruxellesu 1958. godine.
Podsjetnik na jedno doba
U svakom slučaju, izbor radova Dušana Džamonje izvedenih u pedesetim godinama, kojima su dodani i oni pripadajući nastali par godina prije i kasnije od ciljanog razdoblja, podsjetnik je na doba koje, kako tumači Branko Franceschi, “nije zanimljivo samo kao početak karijere jednog karizmatičnog umjetnika, već i kao trenutak u kojem se dogodio globalni pomak relevantne umjetničke produkcije od figuracije prema apstrakciji”. Kustos izložbe Franceschi nudi i zanimljivu paralelu s današnjim stvaralaštvom:
“Kao da je ponestalo i mašte i volje da se koncipiraju radikalno novi stvaralački principi i protokoli. Umjetnici su okrenuti recikliranju, preslagivanju i preoblikovanju, u kojima nema ničeg suštinski novog, već se novo pojavljuje samo kao drugo lice starog. Stoga se s današnjega gledišta pogled na jednu dekadu umjetničke karijere - čiji se izvrstan početak u domeni tradicionalno mišljenoga figurativnog kiparstva tako radikalno razlikuje od, u istoj mjeri izvrsne, apstraktne skulpturalne kompozicije izvedene deset godina kasnije - jednostavno doima nadrealnim.”
Izložba se fokusira na rane radove, no i kasnije su uslijedili mnogi međunarodni uspjesi, podsjetimo i na veliku izložbu na Place Vendome, u centru francuske prijestolnice. Jasminka Poklečki, ravnateljica Umjetničkog paviljona, kaže nam kako je nedavno boravila baš u Parizu i kako je jedan kolekcionar, nakon što je rekla odakle je, prvo ime koje je izgovorio, bilo upravo Džamonjino.