Nova izložba

Što je moderno, a što suvremeno unutar posljednjih 100 godina hrvatske umjetnosti

Izložba obuhvaća razdoblje od preko stotinu godina, najstariji je Račićev rad iz 1908., a najnoviji je onaj Kate Mijatović iz 2017. godine
"Predsuvremena akcija - postmoderna reakcija" izložba je kustosa Vanje Babića i Neve Lukić u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti

Izložba koja je u petak otvorena u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti "Predsuvremena akcija - postmoderna reakcija" prema autorskoj koncepciji Vanje Babića i Neve Lukić obuhvaća razdoblje od preko stotinu godina, najstariji je Račićev rad iz 1908., a najnoviji je onaj Kate Mijatović iz 2017. godine.

Ovom se izložbom, prema riječima autora, nastoje pokriti neki fenomeni u hrvatskoj umjetnosti od početka 20. do prijelaza u 21. stoljeće. Izložbu su osmislili kroz pet cjelina - "Lica ekspresije", "Kromatika monokroma", "Racio plohe", "Bretonov sindrom" i "Sizif u ateljeu", odnosno kroz pet različitih pristupa zbirci muzeja iz koje je većina radova. Manji dio je posuđen, uglavnom iz Kolekcije Marinko Sudac.

U prvoj cjelini kojom počinje izložba, "Lica ekspresije", nije naglasak na ekspresionizmu kao pravcu, nego na ekspresiji, kažu autori. Zastupljeni su Kaštelančić i Murtić i njihov apstraktni ekspresionizam, zatim Lesiak i Keser te Kraljević, Uzelac i Gecan, koji su "pravi ekspresionizam".

"Izložba se ne bavi pravcima, već poetikama i ugođajem. Ekspresionizam je povijesni pravac koji se može jasno definirati početkom 20. stoljeća, no on se kasnije javlja kroz različite momente, primjerice imamo apstraktni ekspresionizam već negdje 40-ih te 50-ih i 60-ih godina. Ideja je u ovoj cjelini da objedinimo radove u kojima postupak slikanja odaje ekspresiju, gestu, energiju. Kombiniramo ono što su odjeci ekspresionizma i pravi ekspresionizam", objašnjava Vanja Babić.

Simbolika boje

Iduću su sobu nazvali "Kromatika monokroma". U njoj se, kako i naziv sugerira, mogu vidjeti radovi koji su monokromi ili tendiraju tome. Najstariji je rad Emanuela Vidovića "Iz lagune" nastao 1909., postavljen nasuprot Sokićevu iz 2012. "Blijedoružičasta (pisma)", koji spada u postmodernu. "Uzeli smo radove za koje smo ocijenili da umjetnik nimalo slučajno ne bira boju kojom se služi. Plava tako ima simbolična značenja, duhovna, spiritualna, kao recimo kod Jerkovića. Tu je i fotografija Crvenog peristila. Crveni peristil nismo tretirali konceptualno, kao akciju u kontekstu nove umjetničke prakse, nego baš kao sliku, monokromnu", kaže Babić te ukazuje na Bućanov rad "Crvena traka" iz 1971., predstavljen u istoj cjelini, koji svojim motivom asocira na Crveni peristil.

image
Kustosi Vanja Babić i Neva Lukić u promjenjivom izlozbenom prostoru.
Foto: Darko Tomas/CROPIX

U cjelini "Racio plohe" autori ne pokazuju nužno geometriju, nego radove, kako objašnjavaju, u kojima se ploha tretira na "konstruktivno-intelektualni način".
"Spajali smo Srneca i Kristla kao predstavnike visokog modernizma, Jurića i Sokića kao predstavnike postmodernizma i Seissela kao predstavnika predratnog konstruktivizma. Slijede Picelj i Vaništa. Bitno nam je bilo da se povremeno isti autori javljaju u više cjelina, što govori o relativizmu interpretacije. Knifer se, na primjer, može tretirati i kao racio plohe jer je riječ o geometrizmu, formalno gledano, ali i kao egzistencijalizam, apsurd, anti-slika, čime se bavimo u posljednjoj cjelini 'Sizif u ateljeu'". Autori izložbe vodili su računa i o tome da postoji stanoviti dijalog među djelima, parovi u kojima gledatelji mogu primijetiti određena poklapanja, sličnosti, iako je riječ o različitim autorima i poetikama.

Nadrealističke situacije prisutne su pak u radovima cjeline "Bretonov sindrom". Tu su Kulmer, koji će se pojaviti i u egzistencijalizmu s enformelom, zatim Seissel, Martek, Kipke, Motikina glava Picassa, Kata Mijatović, koja se bavi snovima u svom radu "Chiaraninin san". Zanimljiv je i Kopačev rad - paravan na kojemu su oči.

Većinom su odabrani radovi koji nisu često bili izlagani, na primjer monokrom Ljerke Šibenik iz 1968., za koji se uopće ne zna kada je bio izložen zadnji put, ili pak Vaniština "Kompozicija" iz 1957. za koju mnogi neće uopće prepoznati da je njezin autor jedan od osnivača Gorgone. Od široj publici poznatijih djela na izložbi je Račićeva slika "Majka i dijete". U zadnjoj sobi, "Sizif u ateljeu", tema je egzistencijalizam. Tu uz primjere enformela, Kulmera i Gattina, kustosi izdvajaju Kaštelančićevu mrtvu prirodu s motivom lubenica nastalu u vrijeme rata 1942. koja, pretpostavlja Babić, simbolizira krvoproliće. Ova grupa, ističe Neva Lukić, najviše od svih ujedinjuje različite radove.

Skepsa

Na pitanje što je moderno, a što suvremeno te kako to objasniti posjetiteljima izložbe, odgovaraju kako ova izložba zapravo pokazuje da su interpretacije relativne, kao i granica između modernog i postmodernog. "Moderno i suvremeno su sinonimi", kaže Neva Lukić. "Isto tako neki radovi mogu biti i postmoderni i moderni."

Vanja Babić dodaje da su bitni procesi. "Neki umjetnici pripadaju i modernoj i suvremenoj. Nema prijelomnih točaka. Kad iz naše sadašnje perspektive gledamo radove Grupe šestorice ili Bućana iz 70-ih koji su na razmeđu, vidimo da su umjetnici tada više vjerovali u neke ideje nego danas. S postmodernizmom iz umjetnosti nestaju velike ideje. Danas je skepsa više prisutna, puno je manja vjera u to da umjetnost može mijenjati svijet", zaključuju autori.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. ožujak 2022 09:55