Emisiju „Noćna mora Željka Malnara” voljeli su ili prezirali, nije bilo sredine. Pojavila se početkom devedesetih godina, prvo na OTV-u, potom na Z1 televiziji, trajala je gotovo dvadeset godina, do 2010. Započinjala bi obično oko 22 sata, iako se baš nisu držali točno termina, a za one najupornije u gledanju znala bi trajati ponekad i do šest ujutro, odnosno, sedam osam sati u komadu bez prestanka. Klasičan je primjer programa koji se definirao kao antitelevizija. One koji bi ostali do tih ranih jutarnjih sati uz njegov program, Malnar je često znao i izvrijeđati, obraćajući im se kao ljudima koji nemaju vlastita života. Voljeli ovu emisiju ili ne ili ne, promijenila je način na koji gledamo televiziju.
Pričala sam ovih dana s kolegom, filmskim kritičarem o ovoj emisiji, kojom on nije bio oduševljen: govori kako mu je teško bilo gledati kada bi Malnaru došao gost koji je bio još luđi od njega, prisjećajući se gostovanja poznatog konceptualnog umjetnika i filmaša Tomislava Gotovca, upućujući me pri tom da kolege koji su mlađi od njega više sigurno znaju cijeniti ovaj show.
Uistinu, Ivan Mihaljević, fotograf koji je snimao protagoniste „Noćne more”, napunio je tek dvadeset godina: rođen je, naime, 2000. Mihaljević u Fotogaleriji Dubrava 22. veljače pa do 18. ožujka izlaže fotografije nekih od glavnih protagonista „Noćne more”. Naziv je izložbe „Izvan okvira”, a među ostalim postavlja pitanje: što se događa kada prođe onih petnaest minuta slave, koja je sudbina i kakav život tih protagonista Malnarove emisije mahom iz zagrebačkog kvarta Peščenica u kojemu je živio i Malnar, a koji su bili na margini društva, gdje su oni koji su malo po malo pali u zaborav nakon emisije. Mihaljević je neke od njih okupio, među njima su Jaran, Remzo, Laky, Cezar i Anđa. Poziraju mu na studijskoj fotografiji, preuzimaju ili uloge koje su sami odabrali, ili u one dogovoru s fotografom.
Valja se složiti s Ivom Körbler, koja je kustosica ove izložbe, da, „fotograf u svojim portretima navedenih protagonista uspijeva kombinirati dokumentaristički i portretni, izražajni element fotografskog pristupa, uz – na neki čudan način – istovremeno dostojanstven, topao i ljudski rakurs”.
Ivan Mihaljević, fotograf je i videoumjetnik, koji se od dječačkih dana zanima za vizualno stvaralaštvo. Prvo je svirao violinu, kasnije svoju prvu umjetničku ljubav zamjenjuje fotoaparatom i kamerom. U biografiji mu među ostalim stoji i da je kada mu je bilo šesnaest godina, njegova fotografija odabrana je kao službena fotografija zaštićenoga domaćeg proizvoda – Drniškog pršuta. Autor je i kratkih filmova,. „Donne”, „Imagine”, prema poznatoj pjesmi Johna Lennona, te „Brundina“, psihološki triler, temeljen na problemima nastalima tijekom izolacije u pandemiji korona virusa. Radi i kao asistent kamere, drugi snimatelj te snimatelj na televizijskim i filmskim produkcijama.