Dio rada Antonija Kutleše, umjetnika čija se instalacija "Ja, hrana" može pogledati u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika, činilo je na samom početku, među ostalim, i dvije stotine buba, preciznije, poljskih šturaka. Sada ih je mnogo manje. Zašto se i kako to dogodilo, objašnjava nam umjetnik: "Rezultat je to neželjenog događaja koji se odvio nekoliko dana nakon samog otvaranja 36. Salona mladih, u sklopu kojeg izlažem svoj rad. Naime, netko je, nije još ustanovljeno tko, prošao pokraj terarija u kojemu su se kukci nalazili i otvorio ga. Svi su se šturci potom razbježali po prostorijama HDLU-a."
Kutleša, nadalje, govori: "Da su mogli prije pobjeći, pobjegli bi. Činjenica da je terarij otvoren nekoliko dana nakon otvorenja ukazuje na to da je netko to učinio namjerno. Kada su me nazvali iz HDLU-a, trebalo mi je oko pola sata da stignem jer sam bio u drugom dijelu grada. No, srećom, kustosice koje su ovdje zaposlene dobro su se snašle u toj situaciji: išle su po prostoru i šalicama ih poklapale. Hvala im. Zahvaljujući njima dio smo instalacije ipak uspjeli spasiti. Sada je rad bolje osiguran kako se ne bi događale slične situacije."
Dva dana nakon nemilog događaja kukci su u terarijima i hrane se umjetnikovom krvlju, jer je upravo to da ih on hrani svojom krvlju u temelju njegova rada. Puno ih je pobjeglo, no i dalje ih je mnogo. Razmnožavaju se, naime, brzo.
Radom Kutleša istažuje temu o prehranbenoj vrijednosti kukaca te njihovoj još većoj ulozi u hranidbenom procesu u budućnosti. "U afričkim i azijskim zemljama češće se jedu kukci nego u Europi, to znaju biti i delikatese. Kod nas je prisutno gađenje prema kukcima. Ribu možemo pojesti bez problema, primjerice, a zrikavca ne", kaže umjetnik. I sam je probao jesti upravo ove kukce. "Pojeo sam ih termički obrađene i dehidrirane, jer tako dulje opstaju. Oni se mogu peći ljeti, no ne mogu dugo stajati", objašnjava. Istražuje i naš međuodnos s kukcima u tom hranidbenom procesu, najjednostavnije rečeno: tko tu koga jede.
Rad na ovoj instalaciji, naime, nije lagan od samih početaka. Zanimalo ga je, primjerice, hoće li kukci pojesti ljudsku kožu, pa je otišao kod liječnika koji mu je odstranio dio kože.
Napravio je autoportret od krvi, pa kad poljski šturci pojedu njegov autoportret, iznova vadi krv kako ne bi ostali bez hrane. "Krv sam oblikovao u autoportrete, u biste, u mješavini s agarom, materijalom koji je zamjena za želatinu i biljnog je podrijetla. Agar koristim kako bi moja bista čvrsto stajala. A moja je krv ovim kukcima izvor proteina i vode. Vadim krv svakih par dana za rad, više nego što sam planirao. Kulture se, naime, prebrzo razvijaju radi vlage, razvije se bijela plijesan, pa moram malo češće mijenjati krv nego što mi je drago. Krv mi uzima moja prijateljica koja je medicinska sestra. U normalnim bi uvjetima, tako sam računao, izdržala pet do šest dana, a ovako bistu pojedu za tri dana. Trebalo mi je i neko vrijeme da pronađem liječnika koji će mi odrezati dio kože radi umjetničkog rada, na kraju sam otišao kod privatnika. Kod nas je, rekao bih, slabije razvijen bioart nego u svijetu, još je u povojima." Objašnjava nam i kako je odabrao baš ove kukce. "Bilo je ili oni ili muhe. Najveći su, naime, izvor proteina. Kukci imaju šezdeset posto proteina, a piletina samo dvadesetak posto. Od golemog se goveda, primjerice, dobije četiri kilograma mesa, a od četiri kilograma kukaca gotovo sve bude meso. Ako dođe do porasta stanovništva, što je izgledno, za dvadesetak ćemo godina svi jesti kukce."
"Uzgajaju ih na u Zagrebu u i gospodin koji se bavi insektima odmah je shvatio rad i kukce nam ustupio. Stavili smo u terarij i kutiju od jaja za njih, tako ih drže i inače, dodaje. Rastu sporo, nadovezuje se, pa treba mjesec dana da bi bili spremni da ih se pojede. A koliko je kukcima trebalo da pojedu dio njegova tkiva? "To sam snimio u videu koji se također pokazuje na izložbi. Navalili jesu, trgali su komadiće, izgleda da smo im fini", odgovara.
I prije se u svojim radovima bavio temom hrane. "Većina nas uzima hranu kao gotovu stvar. Ja ne volim voće i povrće, hranim se samo mesom. No, vitamini iz voća i povrća potrebni su nam, pa sam u radu okus rajčice pretvarao u piletinu. Na ideju sam došao u sklopu studija na Likovnoj akademiji, na nastavničkom odsjeku, u klasi Ines Krasić, koja je pokrenula predmet na temu poveznice između umjetnosti te znanosti i tehnologije", kaže Kutleša.