Kada je Peter Bogdanovich radio intervju s Johnom Fordom, ovaj ga je pitao ima li srpskih korijena. Bogdanovich je odgovorio da ima i Ford mu je rekao da ima jedan prizor po kojemu bi snimio čudesan film, a na kojemu je prikazano Kraljevo povlačenje, kralj Petar I. kako napušta Staru Srbiju na dvokolici s volovskom zapregom i na putu prema Prištini susreće njemačke zarobljenike”, prepričao je Zvonko Maković, autor retrospektive Vladimira Becića koja se sutra otvara u Klovićevim dvorima, a jučer je pokazana novinarima.
Scena koju spominje znameniti redatelj motiv je upravo Vladimira Becića. Radit će ga u nekoliko verzija i steći će iznimnu popularnost. Fotografiju je snimio 1915., potom je nastao akvarel, dok je sliku “Kraljevo povlačenje” naslikao nekoliko godina kasnije. Slika se premijerno pokazuje na zagrebačkoj izložbi, nakon niza desetljeća. Nije navedeno iz čije zbirke dolazi. Sama je fotografija bila među njegovim prvim zadacima kao vojnog izvjestitelja. Dokumentirao je povlačenje vojske, tzv. Albansku golgotu, u zadnjim mjesecima te godine, kada je polovica vojnika preminula. Slovi za jednu od najznačajnijih fotografija Prvog svjetskog rata, francuski pjesnik Edmond Rostand, najpoznatiji po drami “Cyrano de Bergerac”, napisao je pjesmu po toj fotografiji. Kako kaže Maković: “Slika je prodana u jednu privatnu zbirku i galerist Ulrich zabilježio je da je za nju gospodin Stanković iz Subotice platio 25 tisuća kruna, kasnije joj se gubi trag.”
Iva Sudec Andreis i Zvonko Maković
Rana djela
Uz Makovića, izložbu je radila i kustosica Iva Sudec Andreis. Obuhvaća 150 radova. Od prethodne Becićeve retrospektivne izložbe prošla su više od tri desetljeća, a, kako kažu, u posljednjih se deset godina pojavilo “niz njegovih nikada pokazanih remek-djela koja u bitnoj mjeri, uz novu interpretaciju ovoga opusa, mijenjaju predodžbu o tome slikaru”. Dio je, dakle, predstavljen premijerno, a dio u novom kontekstu.
Na izložbi su surađivali Becićevi unuci Vladimir i Duško Velebit i Nena Prpić, koje su im, kako kažu, “podacima i zanimljivim iskazima uvelike pomogli u rekonstrukciji svih važnih događaja, osoba i odnosa. Bilo je nezaboravno iskustvo u proteklih nekoliko mjeseci saznavati priče iz života koje su oblikovale Becićevu umjetničku osobnost.” No jedna od glavnih je suradnica Becićeva kći Vera Velebit, danas 98-godišnjakinja, koja će također doći na otvaranje izložbe, inače supruga Vladimira Velebita, nekadašnjeg diplomata i bliskog Titovog suradnika. Djeca su, dvije kćeri i sin, i česti protagonisti Becićevih slika, kao i njegova pokojna supruga Ljubica Becić, koja je bila jedna od najbližih suradnica humanitarke Diane Budisavljević.
Izložba je postavljena kronološki, na počecima su primjerice “Portret Miroslava Kraljevića”, “Dama u crnom” iz Narodnog muzeja Beograd i nekoliko aktova. Radovi su to, tumači Maković, “visokoga standarda, ali i s jasnim znakovima da se u njima krije i nešto više od pokazanoga, što će se do kraja otkriti za godinu ili dvije”.
Becić rano izlaže, još kao gimnazijalac, rane radove hvali mu i tadašnji opinion maker Antun Gustav Matoš, no njegova obitelj, a bio je peto dijete i prvi sin u obitelj, ugodnije se osjećala da studira pravo. Tako da je neko vrijeme i studirao pravo, no poriv za umjetnošću je jači, i on odlazi na studij u München. Tamo je s Josipom Račićem, Miroslavom Kraljevićem i Oskarom Hermanom, kasnije ih se naziva “Münchenska četvorica”. S Račićem i Kraljevićem bio je blizak i, kako je jučer rekao Maković: “Becić je dobio priliku realizirati ono što oba umjetnika koja rano preminula nisu”. U ovom se gradu kretao i u krugu književnika među kojima je bio i Josip Kosor.
Zvonko Maković uz sliku “Kraljevo povlačenje”. Slika je iz privatne zbirke i premijerno je pokazana na izložbi u Klovićevim dvorima
Nova slika o Beciću
Svoju buduću suprugu Ljubicu Jokanović, djevojku podrijetlom iz Sarajeva koja je došla u Beograd raditi u ljekarni, nakon studija u Beču, gdje je završila studij farmacije, upoznao je 1913. godine. On je u Beogradu bio profesor. Premjestili su ga u Bitolj, ona je došla za njim. Na izložbi su pokazani radovi i iz te faze, kao i stolice i slikarski stalak iz njegova ateljea, te privatne fotografije, sve iz obiteljske kolekcije.
Tijekom Prvoga svjetskog rata Becić je boravio kao ratni reporter na bojišnicama u Srbiji i na jugu Balkana, a sam se prijavio za zadatak. Izvještavao je o ratnim zbivanjima za francuske ilustrirane magazine, među kojima je i L’Illustration, koji je izlazio u 400.000 primjeraka. Ovim aspektom njegova djelovanja, ujedno i jednim od najzanimljivijih dijelova ove izložbe, dobiva se potpuno nova slika o Beciću. U tehnici olovke, ugljena i akvarela, pokazuju ga kao vrhunskog ratnog reportera, koji ima oko za detalj.
Vladimir Becić nije samo crtao i radio reportaže, već je i sam i pisao tekstove. Dobar dio svih radova pokazan je na izložbi, dio ne. Naime, prema autorskoj koncepciji izvršen je odabir djela iz muzeja i galerija mnogih nacionalnih, inozemnih javnih i privatnih zbirki. No, kako je jučer rekao Zvonko Maković: “Vojni muzej u Beogradu čuva neke radove ratne tematike koje im je poklonila Vera Velebit, dakle, radovi su donacija. No, unatoč tome što smo više puta izrazili želju da izložimo te radove, oni ih nam nisu ustupili.”
Grupa trojice
Povratkom s ratišta Becić mijenja teme, solidno živi od honorara koje je dobio za francuske novine, bavi se pejzažima, aktovima, mrtvim prirodama, po kojima ga i danas poznajemo. Na izložbi su, među ostalim, i krajolici poput Blažuja u kojem je jedno vrijeme živio izgradivši kuću i atelje zarađenim novcem. Među otkrićima s izložbe je i, prema riječima Zvonka Makovića, slika s naslovne stranice ovoga kataloga, a koja prikazuje Becićevu suprugu i dva njezina brata. Kupljena je na međunarodnoj aukciji prije dvije godine, i iz kolekcije je Vugrinec. Kako kaže Maković: “Becić je prikazao suprugu koja je bila šest mjeseci trudna. Tri mjeseca kasnije, na Badnjak 1920., godine rodit će se Vera Velebit, naša dragocjena suradnica na izložbi.”
Zanimljiva je i slika Alme Jelenske, rođene kao Alma Hirschl, koju se nazivalo i “zagrebačkim plesnim Wunderkindom”, a koja se kasnije pridružila partizanima. Kvalitetom se izdvaja i “Portret Alberta Predoevića”, brata Becićeve majke Gizele, koji će se, kaže Maković, “kasnije oženiti najstarijom Vladimirovom sestrom Boženom”, kao i “Portret Ivana Meštrovića”, koji je Becića zvao da predaje na ALU.
Becića je cijenio i Miroslav Krleža te se često citira kako je zapisao da “u našoj suvremenoj slikarskoj konfuziji Becić stoji još uvijek kao ogroman i nesavladljiv slikarski početak. Poslije njega slikali su već mnogi i fantastičnije nego on i literarnije, dinamičnije i simboličnije i dekorativnije. Ali bolje, jedva itko.” Bilo je to dvadesetih godina prošlog stoljeća.
Tridesetih godina bio je članom Grupe trojice koju uz njega čine Ljubo Babić i Jerolim Miše. Nastaje, tumači Maković, “niz pejzaža koje Becić slika u Blažuju i okolici, pa uz Neretvu prema jugu”. Za kasnije radove autor izložbe tumači: “Nakon 1945. Becićevo zdravlje nije najbolje, slabi mu i vid, pa se obilje boje, koja je tridesetih prštala s njegovih slika, postupno gasi i pretvara se u tonsko slikanje svedeno na gradacije okera i smeđih boja. Mrtve prirode i portreti postaju glavnim motivom. Portretira mahom svoje najbliže, kćeri, sina, suprugu, nakon 1945. unuke i druge bliske članove obitelji. U tom sužavanju kruga portretiranih koncentrirat će se u više navrata na vlastito lice i izvesti u sepiji nekoliko autoportreta”.