Teško je odrediti koliko je slika u gornjogradskom ateljeu Ivice Malčića, iako svaki njegov rad ima redni broj odnosno, kako sam umjetnik kaže, OIB.
"Posljednju sliku sam naslikao 23. srpnja i njezin je broj 3602. Nisu sve, naravno, ovdje. Neke sam poklonio, neke sam prodao, neke udomio".
Malčićev atelje u Demetrovoj jedan je od najživopisnijih i najupečatljivijih prostora stvaranja jednog umjetnika u metropoli. Sastoji od samo dvije prostorije u kojima su gusto uza zidove naslagane slike. Ništa tu nije slučajno, kao ni na Malčićevim pomno razrađenim slikarskim kompozicijama. U jednoj su sobi, koja gleda na ulicu, njegovi recentni radovi. Tu stavlja slike na promatranje, da može izmijeniti ili popraviti neki detalj ako misli da je to potrebno. U drugoj su, pak, stariji radovi, svi složeni po godinama i izložbama.
Koncept
Kad govori o svom radu, Ivica Malčić izražava se sportskim rječnikom.
"Svake godine napravim stotinjak slika. Najbolji mi je rezultat 175 komada. Prošla mi je godina, koja je svima bila koma, bila zapravo dobra. Nisam išao okolo pa sam naslikao 168 komada. To mi je drugi rezultat u karijeri".
Poznat i kao radoholičar među umjetnicima, u atelje dolazi svako jutro, bez iznimke, i slika do ručka. Takav način života mu, kaže, paše.
"Idem pješke otkad je ova korona, a nekad sam išao tramvajem. Treba mi 45 minuta od kuće do ateljea. Prije sam svaki tjedan igrao nogomet s dečkima, umjetnici protiv kustosa, a sad hodam. Tako da mi ne treba teretana ni ništa slično. Slikam svaki dan, dođem ujutro kao na posao".
Još prije trideset godina, priča Malčić, zadao si je koncept da naslika jednu sliku dnevno, no priznaje, ne uspijeva uvijek.
"Taj je koncept od 30. studenoga 1991., dok sam bio na četvrtoj godini kod Šuteja. Tad sam odlučio da više neću slikati male formate, nego ću prijeći na veće. Nekad su to bili papiri koji su bili još manji i neposredniji, a onda sam si rekao: 'E sad ću ozbiljno' pa sam našao domarova vrata na kojima sam naslikao veću sliku. Slikao sam na svemu što bih našao, od poklopaca škrinje za glinu do kištri za paradajz. Kad sam sve te podloge iskoristio, vratio sam se malim formatima i u tome sam ostao, s time da iskoristim svaku veću podlogu na koju naiđem".
No objašnjava Malčić, uvijek su to bile daske, iverice, rijetko platna.
"Kad sam bio na Akademiji, nisam imao love pa sam slikao na svemu što može poslužiti. Znao sam s frendom obilaziti krupni otpad i pokupiti sve na čemu se može slikati. Ne radim nikad velike formate jer bi slike bile preteške. Male su mi super. Imam prijatelja koji ima stolariju pa mi zna dopeljati cijeli kombi pun daski koje su mu ostale od nekog posla, a meni dobro dođu".
U 30 godina stvorio je velik opus. Osebujan i skroman u svakom pogledu, nikad nije trčao za trendovima i danas se njegov način rada i stil života doimaju kao neki relikti iz prošlih vremena. Novac ga, kaže, ne motivira tako da ne radi narudžbe.
"Borio sam se s time godinama dok nisam odlučio da neću prihvaćati narudžbe. Uvijek sam se nekako snalazio, tek nedavno sam uspio steći neku materijalnu sigurnost".
Brojni ciklusi
Uvijek radi paralelno na nekoliko ciklusa, pa tako i sad.
"Dosadi mi, ne mogu jedno te isto raditi cijelo vrijeme".
Trenutačno su to "Osmrtnice", slike koje imaju crnu marginu na koju ispisuje tekst.
"To su mi najdraže stvari, radim ih od 2015. godine. Spojio sam u njima figuraciju, apstrakciju i konceptualu. Gornji dio slike je figuracija prema nekom malom predlošku iz novina, dolje je apstrakcija, moja mašta, a tekst je konceptuala. Na jednoj slici sam spojio sve te tri stvari", objašnjava slikar. Drugi ciklus nazvao je "Platna", šest slika iz tog ciklusa izlaže na Godišnjoj izložbi članova HDLU (29.7. - 22.8. 2021.), a nastao je kao njegov odgovor na jednu konkretnu situaciju.
"Odbili su me prije dvije godine na Bijenalu slikarstva. Kad sam pitao zašto, rekli su mi da sam im dosadio s tim malim formatima i daskama i da kao trebam raditi velika platna. To me potaklo da napravim ovaj ciklus".
Kako tumači, naslikao je tridesetak slika opet na iverici na kojoj je prikazao poleđinu platna, blind ramu koja se inače vidi s druge strane slike. Ispisao je i sve kataloške podatke na tom svom platnu jer to, uostalom, uvijek radi kad šalje slike na neku izložbu.
"Moje slike uvijek imaju OIB, skraćenicu ateljea, redni broj slike naslikane u tom ateljeu, broj koja je po redu od svih slika koje sam dosad napravio i datum kad je završena", objašnjava umjetnik. Imao je više ateljea, odnosno mjesta gdje je slikao: na Jabukovcu na Akademiji, zatim u Selskoj na petoj godini, na drugom katu legalno te u potkrovlju ilegalno, u dvorištu kod mame, na likovnim kolonijama, u ateljeima u Ilici i sad u Demetrovoj gdje je već 14 godina.
"Brojevi koji se pojavljuju na mojim slikama odnose se na tih sedam mjesta, a kad se sve zbroji, ispadne posljednji OIB". Treći ciklus na kojem radi nazvao je "Praznine". On je na neki način hommage njegovu bratu i jednom prijatelju, koji su preminuli prošle godine. U njima je, kaže, spojio tri lika. On je skaut, štreberčić koji zna što je umjetnost, kako se može pročitati na jednoj njegovoj slici: "Never mind Dimitrije, here is Ivica Malčić". Drugi motivi referiraju se na ostalu dvojicu, poput gumene igračke iz šezdesetih kojom se kao mali igrao s bratom te plastične figurice bizona iz sedamdesetih. Na svim slikama iz ovog ciklusa pojavljuju se bijeli intervali, praznine, "jer njih više nema". Uz ta tri ciklusa nastavlja raditi i "Slučajne kolaže".
"Iz novina sam izrezivao predloške za slike. Ponovnim prelistavanjem istih časopisa primijetio sam da nastale rupe, iz kojih bi probijala prethodna stranica, ponekad tvore zanimljivu cjelinu, tako su nastale kompozicije za ovaj ciklus. Također, kako imam puno slika u ateljeu, jedna iza druge ili jedna pokraj druge čine zanimljive slučajne kombinacije. Tako sam počeo i slikati, kadrirati, pa ispada kao da na slici nedostaju neki elementi, kao da se najvažnije stvari događaju nekome drugom, a ne meni. To nam se događa i kad smo na internetu preplavljeni mnoštvom slika pa ne stignemo u miru pogledati svaku sliku jer nam upravo to mnoštvo odvlači pažnju".
Nalarfana galeristkinja
Primjećujemo u ateljeu i neke njegove prijašnje radove, poput onih s novčanicama, "bio je to isprva hommage Stilinoviću", a slike još s Akademije posebno su zanimljive. Imaju redne brojeve 10, 12 i 15. Na jednoj je prikazao "debelog, bogatog galerista, nalarfanu galeristkinju, profesora slikarstva, likovnog kritičara i sebe kao lutku na koncu".
Za Malčićevo slikarstvo karakteristično je da na radovima ispisuje misli, rečenice koje preuzima iz svega što čita, sluša i gleda, a uglavnom su to umjetničke monografije, biografije rockera, rock pjesme ili filmovi iz sedamdesetih. "Slikarstvo je bolest" ili "Moja je slika bolja od idealne slike" piše na slikama.
"Kao da slažem muziku i tekst za pjesmu. Tako radim slike. Rečenice napišem na papirić i onda ih uklapam u kompoziciju", kaže Malčić koji je veliki zaljubljenik u rock'n'roll i ima kolekciju od 1800 ploča.
"Ne moram slikati velike formate da bi moju umjetnost shvaćali ozbiljno" ili "Ne moram raditi dva posla da bih bio sretan" poručuje, pak, na slikama koje je poslao kao prijavu za Bijenale slikarstva. Ovaj put, slike su mu prihvaćene, ali ne te, nego druge dvije na kojima piše: "Come on back Jesus and pick up Vincent and all my brothers on the way" i "My heroes have always been painters + Mladen Stilinović".