Adam McEwen pretvorio je svoj stari posao, pisanje osmrtnica, u umjetnost, točnije u umjetničko djelo koje kao takvo izlaže u galerijama. Bivši novinar britanskog The Daily Telegrapha, danas s njujorškom adresom, postao je poznat i cijenjen u umjetničkom svijetu zahvaljujući pisanju lažnih osmrtnica slavnih osoba koje su još žive, poput Dolly Parton, Lewisa Hamiltona i Grace Jones. Njihove živote McEwan predstavlja kroz fiktivne novinske isječke koje tiska u velikom formatu, a upravo mu je ovih dana otvorena izložba u jednoj od najprestižnijih svjetskih galerija - Gagosian u Londonu.
"Greta Thunberg, koja je preminula u 19. godini, imala je meteorsku karijeru klimatske aktivistice. Jasnoća i snaga njezine retorike, zajedno s njezinom mladošću i karizmom, potaknuli su svjetsko mnijenje i pridobili ogromnu podršku dok je neumorno izazivala međunarodne čelnike da djeluju protiv globalnog zatopljenja", piše McEwan o poznatoj aktivistici u svom radu. S vremenom su njegove osmrtnice u formi umjetničke slike postale vrlo tražene među najvećim svjetskim kolekcionarima.
"Ne zanimaju me toliko slavne osobe - moji radovi su više hommage. Ali osoba mora biti slavna kako bi čitatelj znao da je još živa. Zanima me onaj djelić sekunde kada niste sigurni je li Bill Clinton živ ili mrtav. Trebam samo taj trenutak da ih dezorijentiram dovoljno da se provučem do nekog drugog dijela mozga i da okrenem svijet naglavačke. Osmrtnice nisu o slavnim osobama. Žalobnije su, melankoličnije. Na neki način, to su izvještaji o postupcima određenih ljudi u pokušaju da poboljšaju svoje živote", rekao je svojedobno u jednom intervju.
McEwan je rođen 1965. godine u Londonu, ima umjetničku naobrazbu, studirao je na California Institute of the Arts, a osmrtnice, one prave, počeo je pisati posve slučajno. Prijatelj mu je, kako je ispričao u nedavnom razgovoru za The Guardian, ponudio honorarni posao, čak ni plaća nije bila tako loša, ali nije osjećao da je na pravome putu. "Čitate o ljudima koji su radili stvari, a evo vas, zapravo ne radite ono što želite. Sjećam se da sam bio u kavezu iz kojeg nisam mogao izaći. Nisam stvarao umjetnost koja mi se sviđala. U biti sam bio neuspješan i bilo je bolno."
Prekretnica se dogodila prije nešto više od 20 godina, kada je bio pozvan da sudjeluje na jednoj maloj grupnoj izložbi, na kojoj je svaki umjetnik dobio majicu Vivienne Westwood koju je trebao prilagoditi. McEwen je odlučio napisati životopis Malcolma McLarena i dati ga otisnuti na majicu. "Osmrtnice su bile problem koji mi je dao i rješenje. Bio sam u redakciji, bilo je već 19 sati, a ja sam morao napraviti umjetničko djelo. Što mogu koristiti? Kad sam otišao u New York 2000., jedina stvar koju sam donio sa sobom bila je ideja o ovim osmrtnicama".
Uslijedile su osmrtnice Billa Clintona, Kate Moss i drugih poznatih osoba tog vremena.
Kod pisanja osmrtnica kao umjetničke forme uvijek se sjeti savjeta svog urednika. "Prva stvar koju mi je rekao o pisanju osmrtnica bila je da one nisu ‘spomenici‘ svojim temama, već pošteni prikazi života."
McEwen kaže da ga zanimaju pojmovi istine i medijske manipulacije, ali smatra da smo postali nijansiraniji u tome kako prihvaćamo povijesne narative u proteklih 20 godina, otkako se bavi umjetničkim radom. "Povijest je fluidna poput fikcije. Ispisat će ljude ili će ih ponovno upisati. Jedino što stvarno znam je da će ta osoba umrijeti."